Pesimizam i težnja za opsesivnom kontrolom u stvaralaštvu osebujnog Samuela Becketta
Unatoč pomalo teškom karakteru i želji za kontrolom, Beckett se pomnijem čitatelju otkriva kao duboko emotivan autor.
Unatoč pomalo teškom karakteru i želji za kontrolom, Beckett se pomnijem čitatelju otkriva kao duboko emotivan autor.
O ukusima nije raspravljati – neki su mladići i djevojke dočekali deset Godota dok su stigli (ako su uopće stigli) do kraja poznate drame, neki su uživali u svakom njenom retku, no i jedni i drugi morat će se složiti da je Beckettovo djelo nešto zaista nesvakidašnje. Samuel Beckett umro je relativno nedavno, 22. prosinca 1989. godine, ostavivši iza sebe zavidan opus, ali i mnoge priče o svojem osebujnom karakteru.
Beckett je imao ugodnu mladost koju je proveo učeći, svirajući u dramskim grupama, ali i igrajući kriket na visokoj razini. Bio je odličan student pa je postao i sveučilišni profesor. Poznato je da je Beckett bio prijatelj najvećeg modernističkog autora, Jamesa Joycea, s kojim je imao čudan odnos. Pomogao je Joyceu u istraživanju za roman Finneganovo bdijenje, no odnos između dvaju velikana zahladio je kada je odbio udvaranje Joyceove kćeri zbog toga što je pokazivala znakove shizofrenije. Njegova istinska životna partnerica bila je Suzanne Dechevaux-Dumesnil.
Zbog svega toga zanimljivo je što su glavne crte Beckettove ličnosti, koje se jasno ogledaju i u njegovu stvaralaštvu, pesimizam i težnja za opsesivnom kontrolom. Pesimizam i osjećaj besmisla prožimaju sva njegova djela, no Beckett je žustro odbijao etiketu egzistencijalista.
– Sunce je sjalo, nemajući izbora, na ništa novo. – uvodna je rečenica Beckettova romana Murphy koja poprilično vjerno sažima autorove sentimente.
Unatoč ispraznosti egzistencija njegovih likova i Beckettovu vjerovanju da je međusobno razumijevanje nemoguće postići, što se u njegovim djelima ogleda naglašavanjem fatičke funkcije jezika, komunikacije koja nema dublje značenje, već je sama sebi svrhom, nikako se ne može reći da je Beckett nihilist – u biti njegovih likova ipak uvijek stoji potreba za ljubavlju, kako kritika kaže, a desire to embrace and to be embraced.
Beckettova se, pak, opsesija za točnošću i kontrolom ispoljila najviše u njegovim kasnijim dramama, mahom kratkim, minimalističkim komadima s iznimno precizno razrađenim, geometrijskim scenskim pokretima. Primjerice, drama Dah traje samo 35 sekundi i nema likova. Ne čudi, stoga, ni to što je veoma teško dopuštao redateljima intervencije u svoje tekstove i što je zahtijevao da se predstave na pozornicu postavljaju baš onako kako je on sam u didaskalijama naznačio. Publika mu nije bila u potpunosti sklona. S premijere predstave Ne ja, komada koji se sastoji od kratkog monologa glavne junakinje koja se na sceni pojavljuje samo u obliku golemih usta, publika je počela masovno bježati, no nije uspjela jer je pronicljivi Beckett prije početka odnio sve žarulje iz kazališta kako bi svi morali odgledati performans do kraja.
Unatoč neshvaćenosti, Beckett je 1969. primio Nobelovu nagradu za književnost. Pokopan je na poznatom pariškom groblju Montparnasse. Unatoč ponekad neprohodnim pasusima, Beckettovo stvaralaštvo predstavlja fascinantnu kolekciju djela s prijelaza modernizma u postmodernizam koje postavlja mnogobrojna pitanja i iako se čini da je odgovor nihilističan, pažljivije čitanje otkriva duboku emocionalnost.
