Otvorena prva gimnazija u Hrvatskoj

Početkom 17. stoljeća u Zagrebu se stvorila velika potreba za jednom višom školom. Nastojanjem zagrebačkoga građanina Benedikta Blaževića pozvani su isusovci koji su uredili napušteni dominikanski samostan s crkvom svete Katarine na današnjem Katarinskom trgu, na lokaciji današnje Gornjogradske gimnazije. Grad im je osigurao prihode, poklonivši im više oranica, polja i vinograda, što je sve pripadalo gradskom crkvenom posjedu.

Svoje priloge školi dali su i mnogi bogatiji Zagrepčani. Budući da su time osigurana sredstva za uzdržavanje škole, ona je otvorena na današnji dan, 3. lipnja 1607. godine

Tom važnom događaju za kulturnu povijest Hrvatske nazočili su brojni tadašnji uglednici, od hrvatskog bana Ivana Draškovića s mnoštvom velikaša do zagrebačkog biskupa na čelu crkvene svite.

Na dan otvorenja gimnazije izvedena je prva dramska predstava “Actio comica” na latinskom jeziku. Školski kroničar piše da su za vrijeme otvaranja gimnazije pred crkvom pucala tri mužara i da je ban upisao svog najmlađeg sina u prvi razred. Školarina se nije plaćala. Školu su uzdržavali dobrotvori, a i isusovci su imali velike dohotke od darovanih imanja. Već u prvu godinu, upisano je čak 260 učenika.

Zaslugom Filipa Kaušića, a poveljom cara Leopolda I., 1669. godine škola dobiva naslov Akademije i prava sveučilišta. Do 1773. godine Gimnaziju su vodili Isusovci, a nastava je bila organizirana prema poznatom isusovačkom „Ratio adaque institutio studiorum Societatis Jesu“ iz 1599. godine Nastavni jezik bio je latinski.

U vrijeme carice Marije Terezije isusovački je red ukinut pa je upravu zagrebačke gimnazije preuzela državna vlast i tako je ostalo do 1850. godine Nastavni jezik je i dalje latinski, ali se puno pažnje posvećivalo i materinjem jeziku. Po tom nastavnom planu učile su se i prirodne znanosti. Franjo Tkalec 1852. utemeljio je prirodopisne zbirke.

Od 1850. do 1918. godine nastavni jezik je hrvatski, a u jedno doba Bachovoga apsolutizma bio je njemački. U tom razdoblju bilo je čestih promjena naziva gimnazije, a u njoj je bilo učenika klasične i realne gimnazije. U razdoblju od 1918. do 1991. dolazi do čestih promjena u nazivu škole i u nastavnim planovima. Tako od 1945. u zgradi djeluje VI. (ženska) gimnazija. Škola 1954. postaje VI. mješovita gimnazija koja je 1977. godine ukinuta i ulazi u sastav Ugostiteljsko-hotelijerskog centra. 1990. godine ponovo je formirana gimnazija, a od 1991. školi se vraća stari naziv Gornjogradska gimnazija. Od 1969. godine zgrada škole je zaštićeni spomenik kulture.

Ova je škola odigrala važnu ulogu u obrazovanju više od stotinu naraštaja. Pohađali su je mnogi istaknuti hrvatski politički, znanstveni i kulturni djelatnici, primjerice Tituš Brezovački, Janko Drašković, Vatroslav Lisinski, August Šenoa, Vatroslav Jagić, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Ante Starčević, Miroslav Krleža, Izidor Kršnjavi, Ivan Krstitelj Tkalčić, Tadija Smičiklas, Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Dragutin Domjanić i mnogi drugi.