LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Na današnji dan

Obilježavamo 110. obljetnicu smrti omiljenog modernista

Prije 110 godina umro je istaknuti hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić. Poznatog modernista pamtimo po kultnim pjesmama „Dva pejsaža” i „Adieu”, a danas ćemo prikazati karakteristike njegova opusa i oprimjeriti ih pjesmom.

Prije 110 godina umro je istaknuti hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić. Poznatog modernista pamtimo po kultnim pjesmama „Dva pejsaža” i „Adieu”, a danas ćemo prikazati karakteristike njegova opusa i oprimjeriti ih pjesmom.

Vladimir Vidrić hrvatski je pjesnik rođen u Zagrebu 1875. godine, a napustio nas je na današnji dan 1909. godine Iako je studirao pravo i neko se vrijeme bavio odvjetništvom, to nije potisnulo njegov umjetnički duh i snažnu osobnost. Istaknuo se već 1895. godine na studentskim prosvjedima protiv mađarske represije povodom posjeta cara Franje Josipa I. Zagrebu. Naime, Vidrić je nosio studentski barjak te je uhićen, a potom osuđen na četiri mjeseca zatvora.

Mjesto u hrvatskoj povijesti zaslužio je prvenstveno svojim pjesništvom. Za kratkoga je života objavio četrdeset i sedam pjesama i samo jednu zbirku. Riječ je o zbirci Pjesme, objavljenoj 1907. godine, koja je obuhvatila jezgru njegova pjesništva. Čine ju klasici poput pjesama Mrtva ljubav, U oblacima, Elije Glauko, Pompejanska sličica, Notturno, Adieu, Gonzaga, Dva pejsaža. Sve se one mogu podijeliti u nekoliko tematsko-motivskih krugova. Prvi je onaj u kojem pjesnik problematizira svoj položaj u svijetu i pjesništvo kao svoj zadatak. Drugi je dominantniji, a čine ga pjesme napisane u duhu vitalizma, koje baštine grčke, rimske, egipatske, biblijsko-židovske, slavenske i srednjovjekovne mitološke tradicije.

Ono što povezuje sve Vidrićeve pjesme i po čemu je najpoznatiji je pejsažna lirika na koju su, između ostalog, utjecali onodobni likovni umjetnici, a pjesnikovi poznanici. Iz slikarstva je preuzeo tehniku kontrastiranja svjetlosti i tame koja se izmjenjuje iz stiha u stih ili kontrastira čitave pjesme, poput Dva pejsaža. Također, u čitavom je opusu težio oslobađanju stiha.

Vidrićevu se pjesničku poetiku može gledati kao konstantnu izmjenu suprotnoga, a najizraženija je opozicija gore-dolje, odnos neba i zemlje. Bio je sklon mitu i mistici, alegorizaciji i propitkivanju pjesnikova mjesta u svijetu. Sve to povezao je s duhom simbolizma, esteticizma, impresionizma i moderne. Iako nije doživio da objavi još izdanja, mi imamo priliku čitati njegova sabrana djela, koja su objavljena 1969. godine Predstavljanje Vidrićeve lirike zaključit ćemo pjesmom U oblacima koja sažima najvažnije iz njegove poetike:

Na oblaku sam ponad mora bio,
Gdje mermer-stupi nose plavet neba,
I Zevsu sam se poklonio bogu
S vijencem o čelu i s lirom iz Theba.

A Zevs je divan bog. Razgaljen sjedi.
Prsa su mu široka i gola
I bijel je kao starac.
On dok zbori Silnu glavu spušta ko od bola.

On plašt prigrnu svoj i sam mi reče:
"Razlijetaju se preko neba ptice,
O, ti, koj' gledaš pučinu i nebo
I komu pada svjetal pram u lice;

I ti, koj' sniš o divnoj, nagoj ženi
Na tamno-modrom valu što se rodi,
Kad siđeš k zemlji, u jablana sjeni
Nad plug se sagni i za brazdom hodi.

I kad ti padne znoj na čelo tio
Pod oblacima istog ovog neba,
Zatajit ćeš me rad muke i hljeba."
– Na oblaku sam ponad mora bio.

FOTO: PIXABAY