Obilježavamo 110. obljetnicu smrti omiljenog modernista
Prije 110 godina umro je istaknuti hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić. Poznatog modernista pamtimo po kultnim pjesmama „Dva pejsaža” i „Adieu”, a danas ćemo prikazati karakteristike njegova opusa i oprimjeriti ih pjesmom.
Prije 110 godina umro je istaknuti hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić. Poznatog modernista pamtimo po kultnim pjesmama „Dva pejsaža” i „Adieu”, a danas ćemo prikazati karakteristike njegova opusa i oprimjeriti ih pjesmom.
Vladimir Vidrić hrvatski je pjesnik rođen u Zagrebu 1875. godine, a napustio nas je na današnji dan 1909. godine Iako je studirao pravo i neko se vrijeme bavio odvjetništvom, to nije potisnulo njegov umjetnički duh i snažnu osobnost. Istaknuo se već 1895. godine na studentskim prosvjedima protiv mađarske represije povodom posjeta cara Franje Josipa I. Zagrebu. Naime, Vidrić je nosio studentski barjak te je uhićen, a potom osuđen na četiri mjeseca zatvora.
Mjesto u hrvatskoj povijesti zaslužio je prvenstveno svojim pjesništvom. Za kratkoga je života objavio četrdeset i sedam pjesama i samo jednu zbirku. Riječ je o zbirci Pjesme, objavljenoj 1907. godine, koja je obuhvatila jezgru njegova pjesništva. Čine ju klasici poput pjesama Mrtva ljubav, U oblacima, Elije Glauko, Pompejanska sličica, Notturno, Adieu, Gonzaga, Dva pejsaža. Sve se one mogu podijeliti u nekoliko tematsko-motivskih krugova. Prvi je onaj u kojem pjesnik problematizira svoj položaj u svijetu i pjesništvo kao svoj zadatak. Drugi je dominantniji, a čine ga pjesme napisane u duhu vitalizma, koje baštine grčke, rimske, egipatske, biblijsko-židovske, slavenske i srednjovjekovne mitološke tradicije.
Ono što povezuje sve Vidrićeve pjesme i po čemu je najpoznatiji je pejsažna lirika na koju su, između ostalog, utjecali onodobni likovni umjetnici, a pjesnikovi poznanici. Iz slikarstva je preuzeo tehniku kontrastiranja svjetlosti i tame koja se izmjenjuje iz stiha u stih ili kontrastira čitave pjesme, poput Dva pejsaža. Također, u čitavom je opusu težio oslobađanju stiha.
Vidrićevu se pjesničku poetiku može gledati kao konstantnu izmjenu suprotnoga, a najizraženija je opozicija gore-dolje, odnos neba i zemlje. Bio je sklon mitu i mistici, alegorizaciji i propitkivanju pjesnikova mjesta u svijetu. Sve to povezao je s duhom simbolizma, esteticizma, impresionizma i moderne. Iako nije doživio da objavi još izdanja, mi imamo priliku čitati njegova sabrana djela, koja su objavljena 1969. godine Predstavljanje Vidrićeve lirike zaključit ćemo pjesmom U oblacima koja sažima najvažnije iz njegove poetike:
Na oblaku sam ponad mora bio,
Gdje mermer-stupi nose plavet neba,
I Zevsu sam se poklonio bogu
S vijencem o čelu i s lirom iz Theba.
A Zevs je divan bog. Razgaljen sjedi.
Prsa su mu široka i gola
I bijel je kao starac.
On dok zbori Silnu glavu spušta ko od bola.
On plašt prigrnu svoj i sam mi reče:
"Razlijetaju se preko neba ptice,
O, ti, koj' gledaš pučinu i nebo
I komu pada svjetal pram u lice;
I ti, koj' sniš o divnoj, nagoj ženi
Na tamno-modrom valu što se rodi,
Kad siđeš k zemlji, u jablana sjeni
Nad plug se sagni i za brazdom hodi.
I kad ti padne znoj na čelo tio
Pod oblacima istog ovog neba,
Zatajit ćeš me rad muke i hljeba."
– Na oblaku sam ponad mora bio.
