Najzlosutnija ptica svjetske književnosti ugledala svjetlo dana

Pjesma opisuje čovjekovu opsesiju za izgubljenom ljubavi zvanom Lenore čija nam je sudbina ostala nejasna. Za njom pjesnik žali i to nam je jasno, znamo i da je živjela u istoj kući i sjedila u istoj stolici u kojoj sad sjedi narator. Znamo kako se on pita nalazi li se ona u Aidennu, Edenu, Raju što dalje upućuje kako je umrla dok su ljubovali. Poe taj motiv objašnjava najpoetskijom temom u svijetu – smrt lijepe i voljene žene.

Gavran nam govori o ožalošćenome ljubavniku koji sam sebe izluđuje i muči postavljajući pitanja ptici koja mu uvijek daje isti odgovor – „Nikad više“.  Kako pjesma ide dalje, pjesnik kao da namjerno postavlja pitanja koja će mu dati najviše boli kada čuje isti odgovor – „Nikad više“. Sama atmosfera odiše nekakvom melankolijom, ako ne i očajem, jer kakav je čovjek koji sam sebi najviše zadaje boli negoli očajan? Sam taj očaj prelazi sve granice kada se pjesnik zapita nad proročanskim ili demonskim karakterom ptice, no čak je i to pomalo nevažno kada prije svega toga on sam oblikuje pitanja na koja zna odgovor. Ah, slatka li je ta patnja ponekad.

Proročanski ili demonski, u ovom kontekstu nevažno, ptica mu na kraju veli kako će početi zaboravljati Lenore i kako nikad neće pronaći melema za tu bol gubitka. Iako i sam narator isprva priznaje kako teško razaznaje riječi kojima mu odgovara, ipak priznaje njegovu mogućnost govora i uviđa da mu odgovara s „Nikad više“. Isprva je iznenađen, no gavran ponavlja i ponavlja te riječi što nas, ali i autora i naratora navode na činjenicu kako je ptica morala naučiti te riječi od vlasnika koji je vjerojatno već ranije potonuo u žalost, u ludilo, da je mrmljao i izgovarao riječi „Nikad više“ koje je ptica zapamtila.

Glavna je misao i tema neumiruća posvećenost i devocija. Narator doživljava konflikt između zaboravljanja svoje voljene i želje za pamćenjem te pretpostavlja kako riječi „Nikad više“ jesu sve što gavran umije reći, ali unatoč tome nastavlja ga pitati iako zna da će odgovor uvijek biti isti. I samo stanje autora raste – od slabog i umornog preko žalosnog prije nego što ga obuzme ludilo. No i motivi u pjesmi mogu se povezati s pomračenim umom naratora – prosinac kao mjesec tame koji je često povezan s mračnim silama, gavran koji u njemu dolazi s Plutonovih obala kao aluzijom na to rimsko podzemno božanstvo, ali možda se i sam gavran može dovesti u vezu s Odinovim pratiteljima Huginnom i Muninnom koji nakon obilaska svijeta Odinu šapuću vijesti.