Na Svjetski dan Brailleova pisma otkrivamo kako žive slijepe osobe u Hrvatskoj
Brailleovo pismo međunarodno je pismo za slijepe osobe izumljeno u 19. stoljeću. Unatoč prednostima koje brajica nosi, slijepe se osobe u Hrvatskoj svakodnevno suočavaju s brojnim preprekama i to većinom zbog neprilagođenosti sustava.
Brailleovo pismo međunarodno je pismo za slijepe osobe izumljeno u 19. stoljeću. Unatoč prednostima koje brajica nosi, slijepe se osobe u Hrvatskoj svakodnevno suočavaju s brojnim preprekama i to većinom zbog neprilagođenosti sustava.
Svjetski dan Brailleova pisma obilježava se 4. siječnja. Dan je to kada je 1809. godine u Coupvrayu rođen Louis Braille, izumitelj pisma za slijepe osobe. Igrajući se u očevoj sedlarskoj radionici ozlijedio je oko. Oslijepio je usprkos tome što mu je odmah pružena liječnička pomoć. Nadarenog dječaka to nije spriječilo na životnom putu. Svirao je klavir, violončelo i orgulje.
Louis je također osmislio i pismo koje se sastojalo od šest točaka uzdignutih na papiru, po tri u dva okomita reda, tako da svakom slovu abecede odgovara određeni razmještaj istih. Dodirujući ispupčenja, slijepa osoba može prepoznati o kojem je slovu riječ i tako čitati. Brailleovo pismo, poznato i kao brajica službeno je prihvaćeno u Francuskoj 1854. godine i od tada se nastavlja širiti u sve dijelove svijeta.
Prema podacima Hrvatskog saveza slijepih, u Hrvatskoj je 2011. registrirano oko 4 tisuće slijepih osoba. Naoko malen broj velik je udio u našoj cjelokupnoj populaciji. Kako bismo saznali ponešto više o brajici, poteškoćama s kojima se susreću slijepe osobe te o svakodnevnom odnosu ljudi prema slijepima, posjetili smo Savez gdje nas je ugodno dočekala vesela ekipa.
Učenje brajice može biti mukotrpno, a institucije nisu prilagođene slijepima
Darijo Anušić po struci je tehničar za elektroniku te je djelatnik Hrvatskog saveza slijepih. Vid je izgubio u 28. godini života pa mu je, kako kaže, učenje brajice u početku bilo jako zahtjevno, a posebice demotivirajuće mu je bilo sporo čitanje i slovkanje. Njenim sve češćim korištenjem brzina se čitanja povećala i postalo je lako koristiti je. Darijo se osvrnuo na svoj put i poteškoće prilikom učenja brajice.
– Trajanje procesa učenja može biti individualno. Osnovna slova i interpunkcijske znakove naučio sam za otprilike tri mjeseca. Kao što je poznato, jedan znak na Brajevom pismu sastoji se od šest točkica poredanih u dva okomita stupca, poput broja 6 na kocki za Čovječe, ne ljuti se. Ako brojimo točkice odozgo nadolje i po stupcima s lijeva na desno, u lijevom stupcu nalaze se točkice: prva, druga i treća, a u desnom: četvrta, peta i šesta. Dakle, ako se, primjerice, slovo Z sastoji od: prve, treće, pete i šeste točkice, proces učenja puno je lakši ako se to slovo vizualizira. Druga poteškoća može biti u slabije izraženim (uzdignutim) točkicama, kao što je to slučaj kod računalnog tiskanja, jer je tada teže osjetiti točkice pod prstima.
Budući da je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje pohađao po redovnome programu, nije mu iz prve ruke poznato koliko je školski sustav u Hrvatskoj prilagođen slijepim osobama. Od svojih je kolega, kaže, saznao da se tiskanje udžbenika na brajici financira iz projekata te smatra da bi država trebala financirati njihovo tiskanje. Međutim, o pitanju prilagođenosti hrvatskih institucija slijepim osobama, Darijo ima jasan stav.
– Koliko je meni poznato, zasad se brajica nalazi samo na pakiranjima lijekova i nekih kozmetičkih proizvoda, iako je tu jako slabo otisnuta i stoga meni slabije čitljiva. No, bilo bi puno lakše kada bi brajica bila raširenija u našim institucijama, npr. kada bi na vratima svakog ureda uz natpis na standardnom tisku postojao i natpis na brajici. Nadalje, stvari bi se isto tako bitno popravile kada bi naše institucije vodile više računa o pristupačnosti dokumenata u računalnom obliku jer naši čitači ekrana ne mogu ništa pročitati ako je, primjerice, neki dokument u PDF-formatu skeniran kao slika, a ne kao tekst. Samim time, ključne informacije postaju nam nedostupne.
Proces tiskanja knjiga na brajici dugotrajan je i skup
Igor Šmit prvostupnik je informatike, a u Hrvatskom savezu slijepih obavlja multidisciplinaran posao koji podrazumijeva prilagodbu različitih materijala na Brailleovo pismo. Ljubazno nas je ugostio u svoje, kako ga on naziva, malo carstvo. Prostorija je to u kojoj se nalaze tehnološka sredstva potrebna za tiskanje i oblikovanje tekstova na brajici gdje Igor provodi veći dio svog radnog vremena. Ukratko nas je uputio u proces tiskanja i čitanja te nam darovao svježe isprintani brajični crtež snjegovića.
– Iz printera najprije izlazi običan crtež. U ovome će slučaju iz printera izaći snjegović. Nakon toga papir će se ponovno vratiti unutar printera gdje će se stvoriti reljef pomoću šest brajičnih točaka. Printeri su bučni, a sam proces traje dosta dugo te ovisi o crtežu koji želimo isprintati. Važno je znati pročitati crtež pravilno, a kao orijentir služe nam natpisi u gornjem lijevom kutu te reljefni znak u gornjem desnom kutu papira.
FOTO: Igor Šmit, Studentski.hr / Tonči Gabelić
Šesto čulo slijepih osoba samo je jedan od stereotipa
O slijepim se osobama u društvu često šire različiti stereotipi. Jedan od poznatijih jest i onaj da slijepe osobe posjeduju šesto čulo, a neko je vrijeme internetom kružio mit o tome da slijepi mogu osjetiti izbočine na novčanicama i tako prepoznati o kojoj je svoti novca riječ. Zaposlenik Hrvatskog saveza slijepih Marko Gerić svakodnevno prevladava različite životne prepreke i tvrdi da su takvi stereotipi pogrešni te da samo dio krive percepcije o slijepim osobama.
– Populacija kojoj osjetilo vida nije oštećeno često razvija različite stereotipe o nama slijepima, što je u potpunosti pogrešno i neistinito. Svakodnevne životne aktivnosti i zadatke koji se stavljaju pred mene moram razlagati na dijelove i pritom nemam šesto čulo koje bi mi olakšalo stvar. Primjerice, dok radim čaj moram znati točno gdje mi se što nalazi te sve raditi sa strpljenjem, korak po korak, kako bih izbjegao eventualne ozljede. Tako je i prilikom hodanja ulicom kada sluh trebam prilagoditi tijeku prometa i orijentirati se, što je posebice teško na raskrižjima.
FOTO: Marko Gerić, Studentski.hr / Tonči Gabelić
Stanje na ulicama ne ide u prilog slijepima
Kako bismo saznali na koje sve prepreke u prometu nailaze slijepe osobe krenuli smo u šetnju s Vojinom Perićem, osnivačem kazališta slijepih Novi život i predsjednikom Hrvatskog saveza slijepih koji se od svoje 11. godine bori s izazovima i predrasudama prema slijepima u hrvatskome društvu. Zajedno smo prošli trasu od Saveza do Hrvatske narodne banke te se putem susreli s preprekama koje i videćoj i slijepoj populaciji onemogućavaju normalno kretanje.
– Za vrijeme hodanja, neprestano moram razmišljati o onome kroz što prolazim i osluškivati situaciju. Prvi problem na koji nailazimo jesu pješaci koji gaze po taktilnoj stazi ne mareći za to što je namijenjena slijepim osobama. Kada taktilna staza prestaje, moram hodati uz lijevi rub zgrade što je dodatno otežano zbog brojnih koševa na pločniku, nepropisno postavljenih reklama i inventara kafića. Normalno hodanje otežavaju i stupići postavljeni po sredini pločnika kako se automobili ne bi približavali haustorima, a mislim da se to moglo riješiti i na drugačiji način. Na raskrižjima je potrebno posebnu pozornost obratiti na paralelni promet i biti strpljiv kada semafori i uređaji za signalizaciju slijepim osobama nisu u funkciji. Još jedan u nizu problema jest i spušten pločnik kada postoji opasnost od silaska na kolnik. Isto tako, moramo paziti i na bicikliste koji se katkad ponašaju kao da pješaci ne postoje.
FOTO: Vojin Perić, Studentski.hr / Tonči Gabelić
Postoje načini koje treba izbjegavati kod pristupa slijepim osobama
Pogledi javnosti često su uprti u slijepe osobe budući da se na neki način razlikuju od ostatka ljudi. Najčešće ih prepoznajemo po bijelome štapu koji koriste radi lakše orijentacije u prostoru te kako bi spriječili povrede. Nekolicina dobrih ljudi, u najboljoj namjeri, vrlo rado prilazi slijepima i nude im svoju pomoć. Međutim, neki im ljudi iz neznanja pristupaju na potpuno pogrešan, često i uvredljiv način. U kratkome skeču Vojin Perić satirično se osvrnuo na neugodne situacije koje doživljava prilikom čekanja tramvaja.
VIDEO: Vojin Perić, Studentski.hr / Tonči Gabelić
Sljepoća nije prepreka integraciji slijepih u društvo, krivi su ljudi
S kojim se poteškoćama svakodnevno suočavaju slijepi jako dobro zna i Andreja Veljača, zamjenska direktorica Hrvatskog saveza slijepih te za kraj ima vrlo važnu poruku za sve čitatelje.
– S obzirom na to da 90% informacija ljudi primaju vidom, nedostatak vidne percepcije težak je invaliditet i utječe na sve segmente života. Mnoge stvari koje videće osobe rutinski usvajaju gledajući, slijepe osobe moraju dodatno učiti, što iziskuje mnogo više vremena, vježbanja, znanja i vještina. Osobno smatram da prepreka za kvalitetnu integraciju slijepih osoba u društvo nije sam invaliditet, već okruženje, predrasude i stereotipi. Stoga pozivam sve vas da budete otvorena srca i duše te otvorenih umova i da shvatite da različitost ne mora biti lošija. Mi bismo voljeli i želimo biti dio društva u kojem živimo, a jedini je način da nas ljudi shvate i prihvate. Iako nikada nećemo biti u potpunosti jednaki, budimo barem malo jednakiji.
FOTO: Andreja Veljača, Studentski.hr / Tonči Gabelić
