Na današnji dan rođen je Jean-Paul Sartre: filozof i književnik koji je odbio Nobelovu nagradu

Jean-Paul Sartre rođen je 21. lipnja 1905. godine u Parizu. Riječ je o francuskom filozofu i književniku kojemu je, zahvaljujući njegovu radu, 1964. godine dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, no on ju je odbio.

Povodom njegova rođendana osvrćemo se na njegovo djelovanje s kojim ste, vjerujemo, postali upoznati još u srednjoj školi.
 

 

Jean-Paul Sartre je osim zbirke pripovjedaka Zid, drama Muhe i Iza zatvorenih vrata, kao i eseja Bitak i ništa, koje je njegovo glavno djelo, autor i egzistencijalističkog romana Mučnina, dnevnika glavnog junaka Antoinea Roquentina, koji zbog neuspjeha pronalaženja smisla u svakodnevici i smisla ljudske egzistencije počne osjećati mučninu. Egzistencijalizam kao filozofski pravac, pojednostavljeno rečeno, podrazumijeva da su stvari zapravo čudnije nego što se čine na prvu. Mučnina je djelo prepuno evociranja trenutaka u kojima se glavni lik Roquentin bori sa spoznajom apsurdnosti ovog svijeta.

Tako jednom prilikom, vozeći se u vlaku, Roquentin nasloni svoju ruku na drveno sjedalo, no još je brže povuče natrag prema sebi. Naime, to sjedalo  bi trebalo predstavljati najobičniji komad interijera, no na trenutak mu se ono učinilo iznimno čudnim. Riječ sjedalo oslobodilo se svojeg značenja te zasjalo u svojoj neobičnosti, kao da je nešto potpuno apstraktno i nepoznato. To sjedalo, na kojemu ljudi sjede dok putuju vlakom, zapravo je metafora kojom Sartre preko Roquentina prikazuje apsurdnost života, čime ulazimo u samu srž njegove filozofije, budući da postajemo svjesni egzistiranja u svijetu lišenog predrasuda i odgovarajućih pretpostavki koje nam kroje svakodnevni život.  
 

 

Sartre je svojim književnim stvaralaštvom ukazao na ružnoću i dehumanizaciju suvremenog svijeta. U djelu Bitak i ništa iz 1943. Satre prvi put uvodi distinkciju između bitka po sebi i bitka za sebe. Bitak po sebi je masivna materija, ono što naprosto jest sada u nekom prostoru. Bitak za sebe predstavlja svijest, čovjekovu egzistenciju, suprotnost bitku po sebi. Tako zapravo dolazimo do binarnih opozicija koje nam ukazuju na to da čovjek jest ono što još nije, i nije više ono što jest, on je pukotina u masivnom bitku po sebi čija egzistencija prethodi esenciji.  

Čovjek je, dakle, slobodan i odgovoran te kroz tjeskobu postojanja dolazi do svijesti o svojoj slobodi. Život nam pruža nepregledan niz mogućnosti jer ne postoji unaprijed određeni plan ili svrha, a pogotovo ne ona koja dolazi do entiteta kao što je Bog. Sve je slučajno i ta slučajnost je apsolutna, a pritom je apsurdan i grad u kojem živimo, laptop na kojem je pisan ovaj članak i sam autor istog. Život je stalan neuspjeh i besmislena muka.  

Sartre je uživao u razgovorima s ostalim intelektualcima, pogotovo u pariškim kavanama. Cafe de flore jedna je od njih te je jedan od konobara vjerojatno poslužio kao inspiracija za tezu kako ljudi zapravo sami biraju živjeti u kavezu bez rešetaka. Naime, konobar sam sebe doživljava kao konobara, a ne kao slobodno ljudsko biće koje može biti nogometaš, novinar ili glazbenik ako to poželi. Međutim, osvještavanje svoje okoline i sebe kao pojedinca nakon početne tjeskobe može voditi u konačno oslobođenje, u čemu je cijela ljepota egzistencijalizma.  

Egzistencijalizam ljudski život čini mogućim te je upravo suprotan od negativne konotacije koju izaziva kod mnogih. On predstavlja optimističnu nauku akcije, a čovjek se upravo toga i boji jer mu upravo ona ostavlja mogućnost izbora. Čovjek je ono što želi za sebe, ono što čini, smjer u kojem djeluje. Ukupnost postupaka koje činimo kroji našu sudbinu, a determinizam bilo koje vrste ne postoji. Upravo zato ne bismo trebali tražiti opravdanja u drugim ljudima ili okolnostima.  

Iako je Sartre prije svega prepoznat kao egzistencijalist, pažnju mu je privukao i marksizam koji je kao filozofija barem djelomično obilježio epohu u kojoj je i sam Sartre živio. I danas često čujemo kako su ljudi postali robovi novca. I stvarno, neki bi stvarno voljeli otići posjetiti Kineski zid, promijeniti karijeru ili odseliti u novi grad, a u tome nas (prema onome što si mi volimo govoriti) sputava novac.  

Problematika novca Sartrea je lansirala u političke vode te je kapitalizam zamišljao poput stroja zaduženog za dizajniranje vlastitog smisla potrebe, koji možda u stvarnosti nije takav. Moramo li raditi određen broj sati? Kupiti neki proizvod? Koristiti neku uslugu? 

Za Sartrea je to negacija slobode i odbijanje odgovornosti da smognemo hrabrosti živjeti drugačije. Alternativa kapitalizmu, ako se kao kriterij uzima stajalište da redukcijom materijalnog vlasništva možemo istraživati svoju stvarnu slobodu, jest (barem u teoriji) marksizam. Sartre je živio podosta skromno, a često je sudjelovao u prosvjedima na ulicama Pariza. Godine 1968. uhićen je za vrijeme studentskih prosvjeda pa se Charles de Gaulle, tadašnji predsjednik Francuske, posuo pepelom kazavši: Ne uhićujete Voltairea.  

Sartreu je 1964. trebala biti dodijeljena Nobelova nagrada za književnost koju je odbio:

Strabizam, koji označava grešku položaja očiju koje su normalno paralelne, poremećaj je koji imao i Sartre. Nije bio ni naročito visok, a kamoli atletski građen, a zbog već spomenutih problema nosio je i debele naočale. Unatoč tome, većinu života proveo je sa Simone de Beauvoir, jednom od najvećih ikona feminizma.  

Che Guevara i Fidel Castro samo su neki od ljudi s kojima se sastajao za života, što je FBI smatrao prijetnjom te je otvorio istrage oko stvarne svrhe njegove sumnjive filozofije. Međutim, marksizam je stagnirao te je zaboravio na čovjeka, a odbacivanje humanističke problematike nikako nije nešto što bi Sartre potpisao. Sartre je u svojim filozofskim promišljanjima obuhvatio fenomenologiju, filozofiju egzistencije i marksizam, koji su sami po sebi u potpunoj kontradikciji. Sartre je prije svega bio pisac koji je svojom angažiranom književnošću svijetu pružio niz neprocjenjivih mudrosti.

Danas, kada se čitaju njegova djela možemo osjetiti inspirativnu snagu upornosti rušenja normi i mišljenja da stvari moraju biti takve kakve jesu. I uistinu, stvarno bi bila šteta ne uspjeti ostvariti svoj puni potencijal, što kao pojedinaca, što kao vrste. Usvajanjem novih navika možemo uloviti kartu za stvaranje ljepših navika, boljih institucija, ideja te naposljetku ljepšeg svijeta.