Građanski rat u Ruandi – najveći genocid nakon 1945.
Daleko od očiju, daleko od srca. Tako bi se mogao opisati angažman međunarodne zajednice 1990-ih u Ruandi. Građanski rat između naroda Hutu i Tutsi odnio je gotovo milijun duša.
Daleko od očiju, daleko od srca. Tako bi se mogao opisati angažman međunarodne zajednice 1990-ih u Ruandi. Građanski rat između naroda Hutu i Tutsi odnio je gotovo milijun duša.
Prije 22 godine počinjen je jedan od najvećih zločina u svjetskoj povijesti. Neki će reći najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata koji je izbrisao gotovo cijeli jedan entitet. Građanski rat u Ruandi svoje korijene vukao je s početka 90-ih godina 20. stoljeća, ali apsolutnu eskalaciju doživio je nakon rušenja predsjedničkog aviona s Juvénalom Habyarimanaom. Ruandske vojne snage, sastavljene od pripadnika naroda Hutu, 7. travnja 1994. godine ubile su 10 belgijskih mirovnih vojnika u uspješnom pokušaju obeshrabrivanja međunarodne intervencije u genocidu koji je počeo samo par sati ranije.
Još početkom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, spomenuti predsjednik Habyarimana započeo je s mrzilačkom retorikom i anti-Tutsi propagandom jačao svoju moć među hutskim pristašama. Započelo je okupljanje Interahamwe, odnosno naoružanih snaga spremnih vatrenim oružjem i mačetama izbrisati Tutsije s lica zemlje. Iako su te dvije etničke grupe veoma slične, dijele isti jezik i kulturu stoljećima, zakon je tražio izjašnjavanje po etničkoj pripadnosti. U siječnju 1994. snage Ujedninjenih naroda u Ruandi upozorile su da su daljni masakri neizbježni. Za sto dana, gotovo milijun pripadnika manjinskog naroda Tutsija zauvijek je nestalo.
Netrpeljivost među narodima postoji odavno – u vrijeme kolonizacije Belgija se više oslanjala na manjinske Tutsije, a nakon stjecanja neovisnosti 1962. samo se nastavilo. Možda su stravični događaji mogli biti izbjegnuti pravovremenom reakcijom međunarodne zajednice, ali kako to obično biva, ona je djelovala prekasno. Iako su tada UN-ove snage brojale 2500 vojnika u Ruandi, oni nisu imali dozvolu za djelovanje.
Tko je srušio avion, ruandska patriotska fronta (RPF), tutska vojna organizacija pozicionira izvan zemlje u to vrijeme ili hutski ekstremisti u vojsci koji su htjeli potaknuti masovna ubojstva, ne zna se. Zna se samo da je u nekoliko sati nakon nesreće hutski ekstremizam pod palicom pukovnika Colonela Theonesta Bagosora krenuo u oštar napad na Tutsije, ali i neistomišljenike vlastite narodnosti. Izgubljeni belgijski životi bili su izlika za povlačenje velikog dijela UN-ovih snaga. Međunarodna zajednica nije ništa poduzimala dok su nevini ljudi padali pod mačetama susjeda. Mediji su pozivali na masakr, a civili kojima taj poziv nije bio dovoljan bili su zastrašivani. Ostalo je na RPF-u, odnosno Paulu Kagameu, da počne uspješnu vojnu kampanju za kontrolu države. Masakri su zaustavljeni do ljeta kada je već oko 75 posto tutskog stanovništva Ruande ubijeno.
Znanje je krhko, sjećanja blijede, a rane zarastaju. Danas tijela 5000 stradalih u crkvi Ntarane južno od glavnog grada Kiglija stoje kao memento. Skrovište preplašenih postalo je masovna grobnica. Što bomba nije uspjela, ubojice mačetama jesu.
Da se ne zaboravi, prije 12 godina snimljen je film, Hotel Ruanda, nominiran za tri Oscara – najbolji glavni i sporedni glumac te najbolji originalni scenarij. Čovjek koji je riskirao sve ne bi li pomogao manje sretnima. U vrijeme brze komunikacije i neprestano dostupnih vijesti, ovaj nesretni događaj u svijetu je prošao gotovo nezapaženo.
