LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Na današnji dan

Duhovnost i duboke emocije prožimaju se u pjesmama Silvija Strahimira Kranjčevića

U pjesmama je tražio više i bolje kršćanstvo i svaku je duhovno i sam proživljavao. Po svjedočenjima njegove žene Ele, pjesme ga nisu trošile samo duhovno, nego i fizički.

U pjesmama je tražio više i bolje kršćanstvo i svaku je duhovno i sam proživljavao. Po svjedočenjima njegove žene Ele, pjesme ga nisu trošile samo duhovno, nego i fizički.

Silvije Strahimir Kranjčević rodio se na današnji dan 1865. godine u Senju. Prvi hrvatski pjesnik čija se poezija može podvrgavati europskim mjerilima dijeli sličnu životnu priču s ostalim kolegama pjesnicima-patnicima. Bez majke, uz koju je bio jako vezan, ostao je kao petogodišnjak te je djetinjstvo proveo povučeno i s minimalnim doticajima s vršnjacima. Zbog istupa u kojem je htio obraniti prijatelje od nepravedne optužbe uskraćeno mu je pravo polaganja mature. Odlazi u Rim u crkveni zavod, no nedugo zatim shvaća da svećenički poziv nije za njega te se vraća u Zagreb. Tamo se uključuje u pravaške književne krugove te upisuje učiteljsku školu.

Nakon završene učiteljske škole nije se mogao zaposliti u Hrvatskoj pa odlazi u Bosnu i Hercegovinu. Najprije u Mostar, a zatim u Livno, Bijeljinu i Sarajevo. Tamo je mnogo pridonio kulturnom napretku devet godina uređujući časopis Nadu. Iako je pisao tugaljivu i tešku poeziju, u životu je bio veseo i energičan. Tako su i njegove pjesme spajale suprotnosti, a kako je često motivaciju pronalazio u biblijskim temama te se suprotnosti nisu uvijek sviđale vjernicima pa je često bio napadan. U pjesmama je tražio više i bolje kršćanstvo i svaku je duhovno i sam proživljavao. Po svjedočenjima njegove žene Ele, pjesme ga nisu trošile samo duhovno, nego i fizički. Kao što piše Tin Ujević:

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik

I katkad su mi drage moje rane.

Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

Zagreb u znaku dječje kreativnosti: knjižnice organiziraju niz izložbi koje slave umjetnost kroz slike i riječi


A moje suze dati će đerdane.

Zbirku Bugarkinje objavio je s 19 godina, a njome je nagovijestio novo razdoblje hrvatske poezije. Ona otada više nije tekla pučkim narodnim jezikom, nego jezikom koji ne izražava samo ono što vidimo i čujemo, već i ono unutarnje, emotivno i duhovno. Jedna od njegovih najboljih pjesama je Mojsije u kojoj predstavlja ljudski ideal u pojedincu koji se bori i žrtvuje za drugoga. Slične su tematike pjesme Eli! Eli! lama azavtani?, Lucida intervalla te mnoge druge. Pjesma Moj dom jedna je od najljepših domoljubnih nam pjesama. Dominantni su motivi ljubav i ponos, ali i bol koja se javlja zbog straha od onih koji domovini žele zlo. Završnim stihovima priziva njezinu vječnost:

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,

Zaorit ću ko grom:

U Puli održan znanstveni kolokvij povodom rođendana ugledne hrvatske znanstvenice


O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!

Život koji je vodio mnogi će nazvati nesretnim. Bolest i materijalna oskudica pratile su ga čitav život, a nisu mu bili strani ni sukobi s ljudima i institucijama. Iako je bio blizu svojoj domovini, u trenucima bolesti, a kasnije i smrti, od nje je bio zaboravljen. Na pogrebu u Sarajevu od hrvatskih javnih osoba bio je samo Antun Gustav Matoš. O njemu je kasnije napisao:

– Najkarakterističniji njegov epitet i skoro simbolski za cijelu tu slobodnjačku i pesimističku poeziju čini mi se pridjev zaturen. Jest, to je pjesma zaturene misli zaturenog naroda i pjesnika zaturenog iz kuta.

IZVOR: STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
FOTO: WIKIPEDIA