Duhovnost i duboke emocije prožimaju se u pjesmama Silvija Strahimira Kranjčevića

Silvije Strahimir Kranjčević rodio se na današnji dan 1865. godine u Senju. Prvi hrvatski pjesnik čija se poezija može podvrgavati europskim mjerilima dijeli sličnu životnu priču s ostalim kolegama pjesnicima-patnicima. Bez majke, uz koju je bio jako vezan, ostao je kao petogodišnjak te je djetinjstvo proveo povučeno i s minimalnim doticajima s vršnjacima. Zbog istupa u kojem je htio obraniti prijatelje od nepravedne optužbe uskraćeno mu je pravo polaganja mature. Odlazi u Rim u crkveni zavod, no nedugo zatim shvaća da svećenički poziv nije za njega te se vraća u Zagreb. Tamo se uključuje u pravaške književne krugove te upisuje učiteljsku školu.

Nakon završene učiteljske škole nije se mogao zaposliti u Hrvatskoj pa odlazi u Bosnu i Hercegovinu. Najprije u Mostar, a zatim u Livno, Bijeljinu i Sarajevo. Tamo je mnogo pridonio kulturnom napretku devet godina uređujući časopis Nadu. Iako je pisao tugaljivu i tešku poeziju, u životu je bio veseo i energičan. Tako su i njegove pjesme spajale suprotnosti, a kako je često motivaciju pronalazio u biblijskim temama te se suprotnosti nisu uvijek sviđale vjernicima pa je često bio napadan. U pjesmama je tražio više i bolje kršćanstvo i svaku je duhovno i sam proživljavao. Po svjedočenjima njegove žene Ele, pjesme ga nisu trošile samo duhovno, nego i fizički. Kao što piše Tin Ujević:

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik

I katkad su mi drage moje rane.

Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

A moje suze dati će đerdane.

Zbirku Bugarkinje objavio je s 19 godina, a njome je nagovijestio novo razdoblje hrvatske poezije. Ona otada više nije tekla pučkim narodnim jezikom, nego jezikom koji ne izražava samo ono što vidimo i čujemo, već i ono unutarnje, emotivno i duhovno. Jedna od njegovih najboljih pjesama je Mojsije u kojoj predstavlja ljudski ideal u pojedincu koji se bori i žrtvuje za drugoga. Slične su tematike pjesme Eli! Eli! lama azavtani?, Lucida intervalla te mnoge druge. Pjesma Moj dom jedna je od najljepših domoljubnih nam pjesama. Dominantni su motivi ljubav i ponos, ali i bol koja se javlja zbog straha od onih koji domovini žele zlo. Završnim stihovima priziva njezinu vječnost:

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,

Zaorit ću ko grom:

O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!

Život koji je vodio mnogi će nazvati nesretnim. Bolest i materijalna oskudica pratile su ga čitav život, a nisu mu bili strani ni sukobi s ljudima i institucijama. Iako je bio blizu svojoj domovini, u trenucima bolesti, a kasnije i smrti, od nje je bio zaboravljen. Na pogrebu u Sarajevu od hrvatskih javnih osoba bio je samo Antun Gustav Matoš. O njemu je kasnije napisao:

– Najkarakterističniji njegov epitet i skoro simbolski za cijelu tu slobodnjačku i pesimističku poeziju čini mi se pridjev zaturen. Jest, to je pjesma zaturene misli zaturenog naroda i pjesnika zaturenog iz kuta.