Deset godina od smrti slavnog hrvatskog pjesnika

Čitav život volio je knjigu. Pjesnik modernog čovjeka koji naizgled kolokvijalnim jezikom opisuje egzistencijalnu situaciju svog lirskog subjekta sredinom prošlog stoljeća otvorio je zajedno sa svojim suvremenicima novo poglavlje hrvatske književnosti. Mnogi će reći za njega da je najjasnije opjevao nade i strahove svoje generacije. Progovarao je kroz instancu usamljenog i ugroženog lirskog subjekta koji je nemiran pred izazovom života, okružen tjeskobama i strahovima pokušavao pobjeći od poraza. Svakodnevni govor, koji je utkan u njegovu poetiku, prema krajevima pjesama pretvarao je u simbole pa se prividna frustracija s početka pjesama pretvarala u jedinstveni pobjednički pjesnički izraz u njihovim posljednjim stihovima.

Sâm, jer takva je pobjeda

Ne više strah; osjećam kako mi izviruju vučji

zubi

Ne više staza, zaboga, nasred polja zazivlje me

grmlje

Da mi bljesnu oči, vrane razmahuju prijezirom

Ne više sjećanje, obzirno ljudsko podrijetlo

Ne kuće, ne pločnici, ne mitnice

Nezasitne grudi segnule za snijegom

I neću zalutati: vjetrovi kažu cilj

Mo...j je na drugoj strani

Osjećam kako se krasno kesi fenjer mojeg

vučjeg oka

Ne više vrijeme; moji dvostruki koraci brže

Napreduju

Lovci, još noćas ću stići

Na livadu što je izjela izdajničke tragove

Dozivajući silnog sebe na nebesima

Sâm, jer takva je pobjeda

Slavko Mihalić rodio se u Karlovcu 1928. godine Oba su roditelja bili umjetnici, majka glumica, a otac Stjepan također književnik, poznat po romanima, putopisima, novelama i dramama. Odmalena je hrvatski pisac imao pristup knjigama kojima je, nakon odlaska iz Karlovca poslije srednje škole, posvetio čitav svoj život. Iako je u nekim trenucima života umjetničku narav bio sposoban izraziti i slikanjem, a intelekt novinarskim člancima, upisavši hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jasno je odredio čime će se za života baviti.

Deset je godina prošlo od prve napisane pjesme do prvog ozbiljnijeg koraka u književnom svijetu. Na fakultetu je osnovao Klub za suvremenu književnost, a u istoj 1952. godini izdaje i prvi broj književnog mjesečnika Tribina. Njegovo ime tada je bilo poznato u svim književnim kuloarima, a samim time na njega su pažnju počeli obraćati i oni koji su brinuli o homogenosti i uzvišenosti jugoslavenske književnosti. Književna tribina kasnije biva zabranjena, no to ne priječi njegov rad. Nastavlja ga kroz organiziranje raznih književnih događanja, posebno književnih festivala. Bio je djelatnikom raznih drugih listova, a 70-ih se posvetio prevoditeljskom radu. Kao jedan od potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika našao se na crnoj listi nepodobnih za komunistički režim. Kroz lirske kritike autor preispituje taj isti režim, često ironično, prizivajući, s druge strane, nepravedno oduzetu pjesničku slobodu.

Majstore, ugasi svijeću

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.

Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.

Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.

Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.

Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,

majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.

Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.

Samo klauni znadu kako se možeš izvući:

plaču kad im se smije i smiju se kad im plač

razara lice.

Svoju prvu pjesmu napisao je 1942. godine, u dobi od 14 godina. 1954. u književnost je ušao zbirkom Komorna muzika, a već tri godine poslije za zbirku Put u nepostojanje dobio je prvu nagradu za neko književno djelo. Otada svojim djelima, ali i svojim radom općenito, te mnogim drugim nagradama, priznanjima i titulama, zavrjeđivao je vječnost među najvećim hrvatskim pjesnicima. Deset godina poslije smrti, njegova svijeća i dalje gori.