„Cijeli je svijet pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci“

Svjetski dan kazališta slavi se 27. ožujka još od 1962., na inicijativu ITI-a, Internacionalnog teatarskog instituta, međunarodne UNESCO-ove udruge osnovane s ciljem povezivanja kazalištaraca i lakše razmjene informacija. Obilježavanje Svjetskog dana kazališta započelo je kao apel institucijama da prepoznaju vrijednost i važnost kazališta, kao i njegov gospodarski potencijal.

Povijest kazališta seže još u antičku Grčku, a korijene ima u dionizijskim slavljima. Dobro je poznato da je u antici najcjenjenija dramska vrsta bila tragedija, jarčeva pjesma (od riječi tragos – jarac i ode – pjesma), čije ime vjerojatno dolazi od koža kojima su izvođači ditiramba na slavljima, budući kor i prvi glumac bili prekriveni. Aristotel je u svojoj Poetici dao mnogobrojne preporuke za pisanje tragedija, među kojima je jedna od najvažnijih bila ona o jedinstvu mjesta, vremena i radnje – drama mora imati jedno mjesto radnje, odigravati se u periodu od jednog dana i prikazivati samo jednu fabulu. Začetnika tragedije upamtit ćete po veoma prepoznatljivom imenu – Tespis.

Naravno, jednako je važna vrsta i komedija, drama smiješne radnje, koja se također razvila iz pučkih obreda (komos – veseli ophod, ode – pjesma) i koja je osobito procvala za vrijeme komediografa Aristofana. U srednjem vijeku najvažniji su bili mirakuli, pasije i moraliteti, dok se u renesansi pojavljuje commedia dell'arte bazirana na improvizaciji. Drama je bila veoma važna i u doba klasicizma, kada su se autori poput Corneillea, Molièrea i Racinea ponovno inspirirali postulatima antike. Romantičari oslobađaju dramu klasicističke racionalnosti, a modernisti počinju s eksperimentima – antiteatrom ili teatrom apsurda u slučaju Ionesca, Pirandella, Becketta, teatrom okrutnosti Antonina Artauda, epskim teatrom Bertolta Brechta.

Grčki teatar, FOTO: Pinterest

U Hrvatskoj je, dakako, drama oduvijek veoma važan rod. Još od renesansnih remek-djela Marina Držića, simpatičnih komedija Nikole Nalješkovića, barokne pastorale Dubravka Ivana Gundulića, preko klasicističkih komedija Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš Tituša Brezovačkog do romantičarske Teute Dimitrija Demetra, kazalište je kontinuirano bilo prisutno u hrvatskom kulturnom životu, no nije imalo pravi utjecaj jer je bilo njemačko pa su preporoditelji u prvom redu vidjeli teatar kao još jedan element u kojem se treba manifestirati nacionalni duh. Moderne su drame već dosegle zavidne razine opusima Milana Begovića i Ive Vojnovića, a 20. stoljeće donijelo je mnogobrojna remek-djela: od Krležinih Glembajevih, preko Marinkovićeve Glorije i Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, sve do suvremenih autora poput Mire Gavrana, čija su djela prevedena na čak 35 jezika.

Kako proslaviti Svjetski dan kazališta? Ako ne stignete posjetiti nijedno od hrvatskih kazališta i uživati u nekoj predstavi, možete pratiti Treći kanal Hrvatske televizije na kojem će se emitirati predstave iz arhiva, od Držićeve tragedije Hekuba, preko Shakespeareove komedije Kroćenje goropadnosti i Goldonijeve komedije Mala kavana, sve do adaptacije Krležina romana Tri kavaljera frajle Melanije.

Jedan je od najprepoznatljivijih događaja kojima se ovaj dan ističe međunarodna poruka u kojoj svoje refleksije o kazalištu iznosi neka kultna figura na poziv ITI-a. Prvu je poruku 1962. poslao Jean Cocteau, a ove ju je godine napisala francuska glumica Isabelle Huppert. Za hrvatsku poruku Hrvatsko društvo dramskih umjetnika odabralo je tekst Georgija Para iz 2001. godine Obje poruke možete pročitati na mrežnim stranicama Hrvatskog društva dramskih umjetnika.