Anne Frank zapisala posljednju rečenicu u svoj dnevnik
Anne Frank, najpoznatija kroničarka strahota Drugoga svjetskoga rata, na današnji je dan 1944. godine unijela posljednji zapis u dnevnik koji joj je bio podrška i utjeha u svakodnevnici ispunjenoj strahom i izoliranošću.
Anne Frank, najpoznatija kroničarka strahota Drugoga svjetskoga rata, na današnji je dan 1944. godine unijela posljednji zapis u dnevnik koji joj je bio podrška i utjeha u svakodnevnici ispunjenoj strahom i izoliranošću.
Nadam se da ću ti se moći potpuno povjeriti, kao nikome do sada, i nadam se da ćeš mi biti velika podrška i utjeha. – piše Anne Frank 12. lipnja 1942. godine, dva mjeseca prije nego što joj je život počeo ličiti na najgoru noćnu moru. Koliko bolnih uspomena, razmišljanja, tuge i tragedije stane u jednu običnu bilježnicu, ova trinaestogodišnjakinja vjerojatno nije ni slutila kada je na poklon od oca dobila dnevnik u kojemu će zauvijek ostati zabilježene najpotresnije ratne godine, onako kako ih je proživjela sama Anne, ali skupa s njom i cijela generacija Židova.
Do 1. kolovoza 1944., kada je unijela posljednji zapis u dnevnik, on joj je bio i podrška i utjeha, kako se i nadala. Živeći u neprestanom strahu i izoliranosti, u skučenom prostoru sa ostalih sedmero ljudi, Anne nije imala ni pravoga prijatelja ni privatnosti. Samo su njezine misli bile potpuno njezine. Odlučila ih je zapisati i preko njih su generacije čitatelja postale svjedokom intimnih i potresnih svjedočanstava djevojke, koja bez straha od iskrenosti piše kako o vanjskim ratnim nemirima, tako i o unutarnjim nemirima ljudi, koji neizbježno dovode do degradacije duha, kao možda i najgore posljedice ratnih zbivanja.
Većinu života Anne je provela u Amsterdamu, u koji joj se obitelj preselila 1933. kada je Njemačka postala opasna za Židove. Dana 9. srpnja 1942., nakon što joj je starija sestra dobila poziv da se priključi radnom kampu, sa obitelji se povlači u kuću koju u Dnevniku naziva tajnim skrovištem, gdje im se uskoro pridružuju obitelj van Pels i stomatolog Fritz Pfeffer. Iako se činilo da će ovih osmero ljudi združenih zajedničkom nevoljom živjeti kao velika obitelj, skučeni prostor, stalni strah, pravila kojih su se morali držati i nedostatak privatnosti, doveli su do neizbježnih tenzija među njima, što je Anne i zapisala u Dnevniku.
Anne i Peter van Pels pronašli su čvrsto uporište u obrazovanju – svakodnevno su učili jezike uz pomoć roditelja i čitali su knjige koje im je uspijevao nabaviti Peterov otac. Uskoro Anne u Peteru nalazi prijeko potrebnu utjehu te se među njima rađa mladenačka ljubav. Međutim, i taj dio njihova života završava kada ih je 4. kolovoza 1944. Gestapo otkrio, razdvojio i protjerao u logore, skupa s dvoje ljudi koji su im pomagali pri skrivanju.
Anne i sestra Margot najprije su odvedene u koncentracijski logor u Nizozemskoj. Krajem godine prebačene su u zloglasni Auschwitz, da bi ih potom prebacili u Bergen-Belsen, gdje su umrle početkom 1945. Obje su sestre oboljele od tifusa od kojega su i umrle, najvjerojatnije krajem veljače 1945. godine Dugo se datumom smrti smatrao 31. ožujka, što je davalo dodatni pečat tragičnosti njihovoj sudbini – Bergen-Belsen oslobođen je 15. travnja.
Od osmero ljudi koji su tog kobnog 4. kolovoza uhapšeni, Otto Frank jedini je preživio. Do njega je došao Annin dnevnik, koji je spasila Miep Gies, žena koja im je pomagala dok su bili u skloništu, i on ga je odlučio objaviti. Prvi je put objavljen u Nizozemskoj 1947. pod nazivom Het Achterhuis, što u doslovnom prijevodu znači iza kuće i odnosi se na dio kuće na Prinsengrachtu u kojem se Anne skrivala. Na hrvatski je Dnevnik od 1969. preveden desetak puta, a najnovija je inačica prijevod nizozemskog originala.
Čitanjem Dnevnika saznaje se puno o Aninom karakteru kao i o karakterima ljudi koji su je u tim godinama okruživali. Anne je u neobičnim i strašnim uvjetima u kojima se zatekla naglo odrasla. Puno je razmišljala o svojim osjećajima i o svojoj osobnosti, a to je vidljivo i iz kraja njezina pisma prijateljici Kitty koje je uneseno u Dnevnik 1. kolovoza:
– To ne mogu izdržati: ako sam toliko promatrana, počinjem bivati žalosna, zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana, a ono loše iznutra i nastavim pokušavati otkriti na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla biti kad… na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi.
Budući da je toliko intiman i neposredan, Dnevnik Anne Frank govori o sudbinama ne samo osmero ljudi s kojima je Anne živjela, nego 6 milijuna Židova kojima je u Holokaustu zauvijek oduzeta prilika da o sebi progovore. Dnevnik je preveden na 50-ak svjetskih jezika, a po njemu je snimljen i film. Svima koji nisu, preporučamo da ga pročitaju jer predstavlja, kako kaže E. Roosevelt, bogato i korisno iskustvo. Sam je Dnevnik spomenik Aninu profinjenom duhu i duhu onih koji su radili i rade u službi mira.
