180. godišnjica smrti Aleksandra Puškina, utemeljitelja suvremene ruske književnosti

Priča o Ibrahimu Hanibalu zauzima važno mjesto u ruskoj povijesti iz više razloga. Pretpostavlja se da su ga kao osmogodišnjaka zajedno s bratom iz afričkog sela oteli i odveli u Carigrad te da su krajem 17. stoljeća stigli u Rusiju kao poklon caru Petru I. Na dvoru je Hanibal kasnije postao blizak caru, a na vrhuncu karijere bio je i njegov general. Nakon careve smrti Petrov Arapin, kako su ga nazivali, biva prognan jer se pobunio protiv nove vlasti. Iznimno nadaren za sve čega se latio u životu probija se u ruskom društvu, ženi se dva puta, a iza sebe ostavlja jedanaestero djece čiji su potomci danas članovi engleskih, ruskih i drugih plemićkih obitelji. Hanibalova unuka majka je poznatog ruskog pjesnika Aleksandra Puškina koji je zbog svojih korijena dobio nadimak crni ruski pjesnik. Isti taj udario je temelje modernoj ruskoj književnosti.

Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se davne 1799. godine u ruskoj plemićkoj obitelji. Već je kao dijete pokazivao interes za poeziju, a svoje je prve pjesničke inspiracije bilježio za vrijeme ljetovanja kod bake na selu. Smatra se da je tamo već u dobi od 14 godina napisao svoje prve poeme. Ispočetka je Puškin bio samo oponašatelj starijih ruskih pisaca, njegove pjesme bile su refleksivne i ljubavne, a oko dvadesete godine života počeo je graditi vlastiti stil. Tada je, što zbog kretanja u oporbenim krugovima, što zbog stihova koji su vrijeđali rusku vlast (poema Oda slobodi), počeo biti proganjan i kažnjavan. 

Puškinova soba u kojoj je boravio kao student na Carskoselskom liceju, FOTO: Wikipedia

Prvo veće djelo, poemu Ruslan i Ljudmila, napisao je 1820. Napisana je po uzoru na Voltairea i Ariosta, a izvori su joj u tradicionalnim ruskim bajkama. Uslijedila su razdoblja u progonstvu u kojima Puškin izdavanjem djela nastoji što više proširiti čitateljsku publiku te tako podmiriti svoje dugove. Poeme Kavkaski zarobljenik i Bahčisarajska česma koje su tada nastale smatraju se njegovim najpopularnijim djelima. Bio je veliki obožavatelj Byrona te je po uzoru na njegova djela napisao i mnogo svojih. Jedno je od njih i roman u stihovima Evgenij Onjegin. 

Progonstvu je došao kraj 1826. kada ga na audijenciju poziva car Nikola I. pri čemu mu obećava zaštitu i oslobođenje od cenzure. U prvim danima slobode Puškin počinje pisati roman Arapin Petra Velikog i poemu Poltava, posvećene caru Petru Velikom te pradjedu Ibrahimu Hanibalu. Car Nikola I. nastavio je biti mecenom Puškinova života i stvaralaštva, a svoje simpatije prema piscu nastavio je i nakon njegove smrti. Puškinova je smrt pak priča za sebe. godine 1836. morao se suočavati s javnim udvaranjem jednog francuskog vojnika ženi Natalji. I prije toga ruskog je pisca Natalja dovodila u neprilike; više puta su njegove prošnje odbijane, a kad su napokon njezini roditelji dali blagoslov, Puškin se pri razmjeni prstenja na vjenčanju onesvijestio. 

Puškin je na udvaranja Francuza reagirao prijetnjama i njemu i francuskom veleposlaniku te je i jednog i drugog izazivao na dvoboj. Ispočetka su Puškinovi prijatelji uspijevali odgoditi dvoboje, no neizbježno se dogodilo krajem siječnja 1837. godine Puškin je u dvoboju ranjen u trbuh u predjelu kuka što se tada smatralo neizlječivim te je znao što ga čeka. Unatoč ateističkoj naravi Puškin je posljednje dane proveo u pobožnosti. Umro je 10. veljače 1837. godine Car Nikola vratio je njegove dugove, odškolovao mu djecu, zbrinuo ženu te izdao njegova djela postavši tada njegovim najvećim obožavateljem. 

O njemu su u epitetima pisali kasnije i Dostojevski, Gogolj i drugi velikani ruske književnosti prepoznavši važnost Puškinova književnog rada. Narodni jezik, prosvjetiteljske ideje, tematika i forma njegovih djela najavili su ono što će u ruskoj književnosti u godinama nakon uslijediti, između ostalog i svima poznata djela obvezne školske literature.