125. rođendan pjesnika koji je živio „u paklu svoga raja“
Tin Ujević jedna je od najcjenjenijih osoba hrvatske književnosti koja ju je mnogočime zadužila. Prisjetimo se najznačajnijeg hrvatskoga pjesnika 20. stoljeća na 125. godišnjicu njegova rođenja.
Tin Ujević jedna je od najcjenjenijih osoba hrvatske književnosti koja ju je mnogočime zadužila. Prisjetimo se najznačajnijeg hrvatskoga pjesnika 20. stoljeća na 125. godišnjicu njegova rođenja.
Dok sam živ, ne date mi ni stan, a kad umrem, dat ćete mi cijelu ulicu. – izjavio je jednom Ujević prilikom neuspješnog traženja stana, možda i nesvjestan koliko je dobro opisao vlastiti život i veličinu koja je uočena posmrtno. Zanimljivo je da o najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća ne postoji ni jedna kvalitetna monografija te da za života nije dobio ni jednu nagradu, a objavljeno mu je nešto više od polovice vrlo opsežnog opusa. Ipak, danas je Tin Ujević jedna od najcjenjenijih osoba hrvatske književnosti koja ju je mnogočime zadužila.
Augustin Josip Ujević rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu. Klasičnu je gimnaziju završio u Splitu, a u Zagrebu je od 1909. do 1912. godine studirao hrvatski jezik, klasičnu filologiju i filozofiju. Bio je politički aktivan i prošao je veliku političku amplitudu – od pravaša do jugoslavenskog nacionalista. Zbog toga je i mladost proveo vrlo burno – često se selio, putovao, bježao od policije. Vrijeme Prvoga svjetskoga rata provodi u Parizu i smatra se da je taj boravak bio prekretnica u njegovu životu. Po povratku iz Pariza, Ujević doživljava krah na intimnom i javnom planu. Tada odbacuje politiku, lišava se svih ugoda građanskoga života i postaje najpoznatijim boemom hrvatske književnosti.
U književnosti se javlja sonetom Za novim vidicima objavljenim 1909. godine u Mladoj Hrvatskoj, u kojemu je, kao i u ostalim pjesmama Ujevićeve prve faze, vidljiv izrazit Matošev utjecaj. Rane su mu pjesme objavljene 1914. u antologiji Hrvatska mlada lirika. U antologiji je zastupljen sa 10 pjesama, među kojima se posebno ističe Oproštaj, kao poetički manifest, u kojemu najavljuje oslanjanje na tradiciju, ali i svojevrsni odmak od nje. Tijekom boravka u Parizu, napajao se na tekovinama francuskih simbolista, posebno Baudelairea, pa se nakon raskida s Matošem u Ujevićevoj poeziji očituje njihov utjecaj. Ubrzo seli u Beograd gdje mu izlaze prve zbirke Lelek sebra i Kolajna, zatim u Sarajevo, gdje je izdao Auto na korzu i Ojađeno zvono. Nakon toga seli u Split, a potom u Zagreb, gdje boravi do smrti, 12. studenoga 1955. godine Izdane su mu još dvije zbirke, Rukovet i Žedan kamen na studencu, a sabrana su mu djela objavljena u sedamnaest svezaka.
Ujevićev bogati opus čine i pjesme koje nisu objavljene u navedenim zbirkama, te pjesničke proze objavljene pod naslovom Crteži s kavanskog mramora. Osim kao lirik, profilirao se i kao vrstan esejist, a eseji su mu objavljeni u knjigama Skalpel kaosa te Ljudi za vratima gostionice. U esejima je zahvatio pojave širokog povijesnog i kulturološkog raspona pa ga se, uz Krležu, smatra posljednjim hrvatskim enciklopedistom. Pisao je feljtone i novinske članke, a istaknuo se i kao prevoditelj, prevodeći djela Baudelairea, Poea, Whitmana, Rimbauda, Gidea, Prousta i drugih, kao i klasičnu kinesku liriku.
Iako stoji uz bok najvećim pjesničkim imenima, Ujević je široj javnosti poznat i kao jedan od najvećih književnih boema. U književnim je krugovima toga doba slovio kao čovjek bez dlake na jeziku koji se nije sramio nikome reći ono što misli o njemu. Zbog toga je često sudjelovao i u polemikama, a najpoznatija je polemika između njega i nekadašnjega učitelja A. G. Matoša nazvana Discipulus. Uz Ujevićev se lik vežu i mnoge anegdote, pogotovo one koje imaju veze s opijanjem.
Tin s povezom preko očiju probava vina i pogađa koje je koje.
– Crno, preklanjska berba. Donijeli ste ga od Ginića.
– Sićevačko! Lanjsko. Troše ga kod Trandafilovića i Tri seljaka…
– Smederevsko, ovogodišnje, kaže kod treće probe, nije najbolje. Vinograd okrenut jugozapadu.
Donesu mu četvrtu čašu. Vodu. Proba. Mršti se. Još nekoliko gutljaja, pa skidajući povez s očiju, poraženo izgovora:
– Ovo nikada nisam pio!
Teško je pronaći riječi kojima bi se dostojno opisala Ujevićeva veličina. Sam je rekao da umjetnost nikada ne ostavlja svijet onakvim kakvim ga je našla, a nakon njega, svijet umjetnosti zasigurno nije ostao isti. Poezija mu je širokoga opsega po motivima, oblicima, a i po raspoloženjima koja se kreću od zanosa i opijenosti ljepotom prirode, života i svijeta do ponora razočaranja, očajanja i pesimizma. Iako je imao uzore, ostao je vjeran sebi i uvijek izvan svih struja. Mnoge su mu pjesme uvrštene u antologije (Pobratimstvo lica u svemiru, Svakidašnja jadikovka, Meni bez mene, Odlazak, Oproštaj…), a riječi pjesme Igračka vjetrova, koje su mu uklesane i na grobu, možda najbolje opisuju njegov burni život i pjesničko poslanje:
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet, što nema kor`jena.
Iako za života nije dobio ni jednu književnu nagradu, danas mnoge ulice i trgovi nose njegovo ime, mnoge mu se svetkovine održavaju u čast, a i najveća pjesnička nagrada nosi naziv „Tin Ujević“.
