Za sve je kriva Željka Markić i konzerva od tunjevine
„Da bog vidi što je stvorio psovao bi kao kočijaš, a državom mogu upravljati čak i oni na aparatima.”
„Da bog vidi što je stvorio psovao bi kao kočijaš, a državom mogu upravljati čak i oni na aparatima.”
Kao pauzu od svih ovih silnih ispitnih rokova, skoknuo sam do Kerempuha na 42. dane satire Fadila Hadžića i započeo ga predstavom Marija Kovača Za umrijet od smijeha. Ovaj festival savršena je prilika da pogledate neke predstave koje ne dolaze samo iz Hrvatske. Ove godine mjesto su zauzele Italija, Slovenija, BiH, Srbija i Lijepa Naša s mnogo satiričnih predstava.
Redateljsku ulogu izvrsno je odradio Mario Kovač, dok je tekst Christophera Duranga na hrvatsku verziju adaptirao Marko Torjanac. Kovač je poznat po mnogim inovacijama koje dostavlja na hrvatsku scenu, pa je tako i ova predstava žanrovski određena kao satirična fantazija koju smo naviknuli gledati samo na platnima, ali dobili smo priliku i u kazalištu. Kroz snove dvaju likova ukazuje se na državnu nepravdu, silne otkaze i slobodu govora. Ujedno se propituje čije to snove sanjamo i zbog koga. Čak smo zaronili i u 2132. godinu kada Hrvatska nije lijepa i gdje je Željka Markić proglašena svetom.
Predstava počinje fantastičnim nastupom Gordane Gadžić koja donosi lik One, nezadovoljne, razočarane i ljute žene. Ne voli ljude jer, kako kaže, svijet bi bio jedno lijepo mjesto bez njih. Ljudi uvijek sve kompliciraju. Ona donosi energičan nastup sa željom da ispriča zgodu kako ju je jedan lik naljutio u trgovini te ga je zviznula torbom jer od njega nije mogla doći do štanda s konzervama od tunjevine. Taj lik kojeg je udarila je On, Marko Torjanac. Nakon monologa One, nastupa On. Upoznajemo ga kao sramežljivog, povučenog i biseksualnog muškarca koji je nezadovoljan i ogorčen na boga, crkvu, vladu i vođe koji upravljaju njom. Kaže, da bog vidi što je stvorio, psovao bi kao kočijaš, a državom mogu upravljati čak i oni na aparatima. Likovi su održavali koncentraciju od samog početka i sjajno su komunicirali s publikom, pa su neki čak i uskakali u glumačke replike.
Donosi se iznimno oštra kritika Hrvatske na satiričan i alegorijski način. Redatelj je oštro ukazao na neke od važnih problema koji su se u proteklih nekoliko godina mogli uočiti kod nas: upitna sloboda govora, vapaj za bilo kakvim poslom, ljudi ostaju bez posla te bivaju zavidni te ih drugi gledaju kao luđake.
Ali…
Kada On prerušen u Željku Markić dolazi na scenu, predstava pomalo odlazi u drugom smjeru. Tako je lik Markićke zasjenio Nju i Njega te njihovi izvanredni monolozi padaju u zaborav jer je sad sva koncentracija na Željki. 2132. je godina i gostuje u emisiji Željke Ogreste te je proglašena svetom. Mrtva je, ali je na svakom koraku u Hrvatskoj i poručuje kako se ne treba zezati sa ŽM. Taj dio djelovao je malo dosadnjikavo, ali da se razumijemo, sve je jasno, na satiričan je i karikaturistički način prikazana te na publici ostaje hoće li im se svidjeti ili ne. Po njihovim reakcijama, oduševljeni su. Vrlo je smiješan dio, ali je zasjenio ona dva jako dobra dijela s početka. Očito je onda to da je Markićka veoma privlačna za scenu. Hmm… ili sam u krivu.
Predstava donosi sjajnu poruku, a između ostalog i recept za opstanak, a to je da treba disati i smijati se. Ostavlja se jedno otvoreno pitanje o kojem bismo trebali razmisliti i pokušati si dati odgovor: zašto umjesto odi u kurac ne kažemo volim te? Možda na prvu zvuči čudno, ali što ako bismo pokušali? Možda bi svijet bio ljepši i ispunjeniji kada bi bio pretrpan sintagmom volim te.
