Virtualna samosvijest u svojoj romantičnoj verziji
Uz informatičku evoluciju koja nam se u posljednjih 20 godina odvija pred očima i uz Internet za koji smo vezani pupčanom vrpcom, svijet Spikea Jonzea ne izgleda nam nimalo strano i neizvedivo...uz jedan minijaturni kontroverzni postulat – umjetnu inteligenciju.
Uz informatičku evoluciju koja nam se u posljednjih 20 godina odvija pred očima i uz Internet za koji smo vezani pupčanom vrpcom, svijet Spikea Jonzea ne izgleda nam nimalo strano i neizvedivo...uz jedan minijaturni kontroverzni postulat – umjetnu inteligenciju.
Malo je filmskih naslova koje njihovo redateljsko autorstvo zna napraviti osjetilno zapanjujućima. Još ih je manje koji su uz to doista promišljeni, emotivni, simbolični, uspješno golicaju i testiraju različite moralne intuicije, a do kraja ostaju dovoljno ambivalentni. Ovaj film i tvorac mu Spike Jonze uspijevaju u svemu navedenome.
U ne tako dalekoj budućnosti, virtualni život, društvene mreže i interaktivna sučelja dosežu nevjerojatne razine, ali ne doimaju se nimalo nedohvatljivo uzevši u obzir tehnološke napretke kojima smo izloženi (Siri, Google maps, Google glass, različita igraća sučelja itd.). Uz informatičku evoluciju koja nam se u posljednjih 20 godina odvija pred očima i uz Internet za koji smo vezani pupčanom vrpcom, svijet Spikea Jonzea ne izgleda nam nimalo strano i neizvedivo...uz jedan minijaturni kontroverzni postulat – umjetnu inteligenciju.
Theodore Twombly (Joaquin Phoenix) zaposlenik je tvrtke koja se bavi pisanjem naručenih pisama. Iako se gotovo savršeno snalazi u emocijalnim životima neznanaca, Theodore ne uspijeva uravnotežiti vlastite emocionalne neadekvatnosti i nositi se s odvajanjem od Catherine (Rooney Mara), s kojom je proveo ne samo godine u sretnom i zaljubljenom braku, nego i u zajedničkom pisanju. Većina Theodorove društvenosti odvija se u virtualnom svijetu gdje se iza mikrofona i slušalice osjeća mnogo lagodnije i hrabrije, a u svijetu nevirtualnih prijateljstava se oslanja gotovo isključivo na Amy (Amy Adams), čiji problemi u mnogočemu zrcale njegove. U pokušaju da u red dovede svoje računalo, Theodore kupuje novi operativni sustav s visoko interaktivnom "osobnošću" i sposobnošću učenja. Samantha (glas Scarlett Johansson), kako operativni sustav samoga sebe naziva, isprva se doima poput Siri na steroidima, no njena brzina odgovora na Theodorove potrebe počinje poprimati nevjerojatne razmjere, a nepredvidljiva sposobnost učenja daje joj sve šire dimenzije, propitujući naše intuicije u čemu bi se umjetna inteligencija uopće trebala sastojati. Odnos Theodorea i Samanthe iz službenog prelazi u prijateljski i konačno, na osnovi njenih evolucijskih skokova, u intiman i romantičan, čime ulazimo u sivu moralnu zonu ljubavnih veza s virtualnim entitetima. Romantična involviranost s operativnim sustavom postaje društveni trend i u Theodorovom i Samanthinom se slučaju manifestira na čitav niz neobičnih načina. Istovremeno, sposobnost učenja operativnih sustava prolazi kroz nove nepredvidljive zaokrete.
Nema spora da je Theodore društveno neprilagođen i da ga trebamo doživjeti kao marginalca, no Jonze ga nastoji održati dovoljno reprezentativnim za svoj svijet, gdje se pojedinci često međusobno niti ne primjećuju u zadovoljavanju svojih virutalnih potreba, ali i za naš, gdje mnogi od nas čupaju kosu nakon dva sata bez interneta. Theodore jest iznimno otuđen i virtualno ovisan, ali u Jonzeovom Los Angelesu, u kojemu su utopijski i distopijski elementi isprepleteni, ne čini se da previše odudara od prosjeka. Njegova vezanost za virtualnost, a kasnije i za Samanthu, očito ima svrhu predstavljanja sljedećeg koraka naše vezanosti za, recimo, Google, omiljenu društvenu mrežu, ili pak lika i virtualni život u MMO igri. Sveopća uronjenost u virtualnost i nemogućnost nošenja s problemima i emocijama (nevirtualnih) osoba, kao što Catherine spočitava Theodoreu, generalna je značajka Jonzejeve budućnosti i izraz straha od gubitka izravnije interakcije.
No, za moj pojam, čak i ako vam se argument o virtualnom otuđenju čini prostom paranojom, film vas ne bi trebao izgubiti. Prvo, zato što je Jonze jednako predan prikazivanju lijepih strana ovog mogućeg svijeta, čija je virtualna integriranost istovremeno simbol povezanosti i nevjerojatne kolektivne svijesti. Drugo, zato što argument nije bez rezerve, kao ni bilo koja moralna diskusija koja se kroz film provlači. Kako Samantha napreduje i kako se njene značajke mijenjaju, tj. što više poprima osobnosti, tako se i pogled na njenu i Theodoreovu vezu kod gledatelja može transformirati. Malo je gledatelja čiji će moralni senzibiliteti za vrijeme filma ostati potpuno neuzdrmani i koji su sposobni suosjećati s njihovom ljubavnom vezom na svakom koraku.
No treba reći da film nije za svakoga. Mnogima će se sama ideja činiti nakaradnom i tog se osjećaja neće biti u stanju osloboditi do kraja filma. Nekima će se i ovakav svijet, mnogima opipljiv, činiti prenevjerojatan sa svojim skokovima u metafiziku virtualne svijesti. Usto, nepredvidljivost Samanthinog učenja i napredovanja jest mogućnost da se i sam film učini nepredvidljivim, ali je s druge strane i zahtjevna za gledatelja čije suosjećanje ovisi o različitostima i sličnostima između virtualnih i fizičkih likova, a o kojima ne može steći jasnu predodžbu. Drugim riječima, nemamo pojma koliko toga Samantha i Theodore mogu dijeliti jer nemamo pojma koliko daleko Samanthina evolucija ide. No, kvaliteta filma u velikoj mjeri leži u našim, kao i u Theodorovim nesigurnostima i sumnjama.
Bilo bi nepošteno ne spomenuti i estetsku vrijednost filma. Upečatljiva i graciozna izmjena fokusa između slike i zvuka uljuljkava gledatelja u svoj specifični izričaj. To se posebno odnosi na Theodorova sjećanja u filmu, koja su često isključivo vizualna, u kontrastu s ostatkom filma koji je centriran na auditivnu komponentu Samanthinog i Theodorovog razgovora.
Joaquin Phoenix sjajno odrađuje naslovnu ulogu i većinu filma sam nosi na svojim leđima, pomalo poput Sandre Bullock u Gravitaciji. Phoenixu leže čudaci emotivne nestabilnosti, ali njegove izvedbe nisu nimalo monotone kako između uloga, tako ni u pojedinoj ulozi. Phoenix portretira Theodorea kao lika s margine, ali nam se njegovi strahovi ne čine nimalo strani. Scarlettin glas odlično je nijansiran za Samanthine različite stadije i dopunjuje Phoenixovu kontrolu pred kamerom. Amy Adams vrlo pouzdano odrađuje svoju ulogu, a u kraćoj ulozi pojavljuje se i Olivia Wilde.
Konačno, ovaj film vrlo je emocionalno involvirajuć. Dirljiv je, na momente duhovit, topao, dubok, upečatljiv i suptilno simboličan. Ona odiše originalnošću pristupa utabanoj dramatskoj temi, a opet dovoljno zaokreće sci-fi tematiku na drugačiji tip ljudskih problema.
