U Galeriji SC predstavlja se „Hod” Ivice Purgara
– Odredivši početnu točku kretanja od grada Iloka, najistočnije točke Hrvatske, Ivica Purgar hodom prelazi 400 km u vremenskom razdoblju od dva tjedna do najsjevernije točke u Republici Hrvatskoj, naselja Sveti Martin na Muri. – stoji u predgovoru izložbe.
– Odredivši početnu točku kretanja od grada Iloka, najistočnije točke Hrvatske, Ivica Purgar hodom prelazi 400 km u vremenskom razdoblju od dva tjedna do najsjevernije točke u Republici Hrvatskoj, naselja Sveti Martin na Muri. – stoji u predgovoru izložbe.
Prvog ju je dana moguće pogledati od 18:00 do 21:00, 23. prosinca i od 28. do 30. prosinca u vremenu od 12:00 do 20:00, 4, 5, 7. i 8. siječnja 2021. također od 12:00 do 20:00, a 9. siječnja od 10:00 do 13:00.
Više o izložbi možete pročitati u predgovoru koji je napisala Sara Mikelić, a koji prenosimo u nastavku:
– Neovisno je li pješačenje religiozno iskustvo, potaknuto političkim razlozima ili puka dokolica, pojedinac se tijekom hoda suočava s vlastitim psihološkim procesima, duboko ukorijenjenim emocijama koje račvaju zdrav razum prilikom zrcalnog suočavanja s mirom i samoćom. Unatoč težini te vanjske tišine, ovladavanje umom u takvim situacijama ujedno je okidač za svježe kreativne naboje i ideje kada hodanje poprima nova značenja i funkciju. Stoga ne čudi izuzetna važnost i uloga pješačenja u misaonim i kreativnim procesima umjetnika kojima, kroz umjetničku formu hodanja, aktivno lutanje i traganje postaje inspirativni pogon za stvaranje.
Odredivši početnu točku kretanja od grada Iloka, najistočnije točke Hrvatske, Ivica Purgar hodom prelazi 400 km u vremenskom razdoblju od dva tjedna do najsjevernije točke u Republici Hrvatskoj, naselja Sveti Martin na Muri. Njegov umjetnički koncept prožet je idejama i praksama performansa i land arta, koji su neizostavno kroz umjetničku praksu, zbog svoje forme i kratkoće izvedbe, vezani uz fotografiju koja kao medij bilježi specifičnost i značaj tog pojedinačnog čina. Za razliku od većine performativne umjetnosti, materijalnu osnovicu Purgarovog rada ne čine samo fotografije, nego ploče od cinka, tj. matrice na kojima su primijenjene grafičke tehnike dubokog tiska (aquatinta i rezervaš). Na tim pločama kružnog oblika, nastalih u direktnoj asocijaciji s prometnim znakovima i markacijama na šumskim i planinskim putevima, autor stvara 24 apstraktne, pretežito linijski oblikovane oznake. Njihova izrada, isključivo estetsko oblikovanje i otiskivanje prethodilo je samom performativnom činu hodanja, da bi tijekom kretanja ti znakovi postali kodirane informacije, svjedoci umjetnikove osobne ustrajnosti i vizije. Ovisno o vlastitom emocionalnom i fizičkom stanju, sjećanjima ili prolaznim mislima, Purgar intuitivno polaže matrice na pojedinim mjestima uz put kojim prolazi te na taj način uspostavlja intimnu komunikaciju s okolinom čime se onemogućuje gubitak izvornog umjetničkog konteksta i dislokacije radova unutar izložbenog prostora. Matrice ostaju u svom izvornom umjetničkom staništu kao žive bilješke autorovog puta u fizičkom prostoru, dok galeriju, u ulozi dokumentacije, osim fotografija, ispunjava i serija grafika nastalih zahvaljujući spomenutim matricama. Sastavni dio performativnog rada je također karta dionice autorovog kretanja te dnevnik osobnih bilješki koje sadrže promišljanja njegovog psihofizičkog stanja i okoline, skice mjesta i znakova te misli vezane uz umjetnički proces. Neovisno o urbanom ili prirodnom okruženju, dugotrajni hod obavijen samoćom u kojem vanjski prostor prestaje biti samo tranzitorni proces, dovodi do alternativne percepcije okoline. Iskorakom u drugu spacijalno-temporalnu determinantu Ivica Purgar izlazi iz vlastitog gradskog, užurbanog kolektiva, svakodnevne zasićenosti informacijama, kolotečine, ustaljenih navika i potrebe za hiperprodukcijom. Time čin hodanja postaje duhovni, umjetnički, fizički i psihološki proces koji naposljetku rezultira stapanjem prirodne okoline i intermedijalnog umjetničkog djelovanja. Prema Richardu Longu, svaka šetnja, iako ne po definiciji konceptualna, realizira određenu ideju te je stoga hodanje kao umjetnost za njega predstavljalo idealno sredstvo za istraživanje odnosa između vremena, udaljenosti, geografije i prirodnog okruženja. U slučaju Ivice Purgara, ta umjetnička forma, dokumentarno zabilježena kroz različite medije s primarnim umjetničkim objektom u formi matrice, postaje sredstvo korišteno i u svrhu propitivanja sve aktualnijeg pitanja izolacije i samoće, njihovih dijametralnih utjecaja na pojedinca.
