„Puna prostorija mladih igra se književnošću"
Karolina Zelenika i Tea Tekić otkrivaju što za njih znači „Prirok", na koji način oživljavaju književnost te kako optimizam budi razvoj kulturnih i kreativnih industrija.
Karolina Zelenika i Tea Tekić otkrivaju što za njih znači „Prirok", na koji način oživljavaju književnost te kako optimizam budi razvoj kulturnih i kreativnih industrija.
Svjetski savez mladih Hrvatska već dvije godine promovira mlade umjetnike. Na četvrtom druženju njegovog kulturnog projekta Prirok, održanom 8. prosinca u Kolding Caffeu, predstavili su se sasvim posebni radovi dviju studentica. Uz razgovor o pisanju, čitanju i drugim književnim bolestima, Tea Tekić podijelila je svoje postromantične stihove o stanicama srca i fermentiranim ulicama, dok je Karolina Zelenika ispričala priče o pravu na melankoliju, rubovima sadašnjosti i Platonu na kiši.
Porazgovarali smo s Teom, 22-godišnjom studenticom četvrte godine farmacije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, te s dvije godine strarijom Karolinom koja je studentica završne godine komunikologije na Hrvatskim studijima i paralelnog diplomskog studija sociologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu.
Odakle ljubav prema književnosti? Kada se ona probudila?
TEA: Teško je točno odrediti kad započne zanimanje za pisanu riječ, ali vjerujem da to mora biti nekad u djetinjstvu, još na prvim sastavcima o Jeseni u mom kraju. Razvija se kroz obavezna i neobavezna štiva koja šire obzore misli, a i povećavaju osjetljivost očiju na ljepotu oko nas. A prava ljubav, pak, za mene počinje u onom trenutku kad shvatiš da je moguće – naizgled banalnim postupkom kao što je pažljivi izbor riječi – dati životu jedno novo svjetlo pod kojim će se odigravati. Uzori za stihove su raznoliki, kao i sadržaji kojima smo zasuti, pa se protežu od književnih nobelovki do pop-diva.
KAROLINA: Kada govorim o svojim počecima, uvijek naglašavam ponajprije utjecaj školskog obrazovanja. U nižim razredima naginjala sam onim kreativnijim zadacima tako da se sjećam tema sastavaka na satovima hrvatskog ili crteža na satovima likovnog. Pred kraj osnovne škole dobili smo novu profesoricu hrvatskog jezika koja nas je na potpuno drugačiji način upoznala s književnošću, ali i davala zadatke poput pisanja haiku pjesme. Ne sjećam se, primjerice, točno koji su bili popisi lektira, ali se sjećam koji su profesori radili predano i strastveno. U poticanju čitanja stoga bih više naglasak stavila na prosvjetiteljsku ulogu profesora.
Odakle crpite inspiraciju?
TEA: Posvuda je, kad se prebacim u nekakav pjesnički-mod funkcioniranja, odnosno dovoljno otvorim oči, a i srce, može se reći. Onda iskače ne samo iz prirode i međuljudskih odnosa, nego i stručne literature, epruveta, smjesa koje upravo mućkamo u labosu.
KAROLINA: Dosta utječe okruženje u kojem se nalazim ili sam se nalazila, zanimljivi motivi i priče koje čujem, vidim ili proživim. Osvijestila sam i utjecaj svojih analitičkih, socioloških opservacija pa se trenutno krećem u smjeru promatranja i zapisivanja stvarnosti. Inspiracija može doći u samo jednom trenu pa je prvom prilikom zapišem i onda s vremenom konstruiram priču oko toga. Recimo, svakodnevno prolazim od Glavnog kolodvora prečacem do Vukovarske. Na tom putu susreću se poslovni ljudi u odjelima, studenti, umirovljenici ili samo okupljeno društvo na klupici. Taj se preimenovani park sada zove Park mira i prijateljstva, i to mi se čini dovoljno zanimljiva pozadina za neku priču. Ili, tijekom posjete jednoj starijoj osobi uočila sam staklenu, promotivnu čašu nekog restorana na kojoj piše Molimo ponesite račun. To me zaintrigiralo i izmislila sam si nekoliko mogućnosti kako i zašto se ta čaša sada nalazi na nečijem obiteljskom stolu.
Kako ste došle do Priroka i što taj projekt vama predstavlja?
TEA: Nakon upisa studija, moje pisanje poezije, ozbiljnije započeto u gimnaziji, stavljeno je na pauzu (koja bi se vrlo lako odužila zauvijek) da slučajno idejni začetnik i organizator Priroka, Luka Tripalo, nije upisao farmaciju također – tako je Prirok zapravo pronašao mene! Iz nekoliko korisnih radionica s književnicima Prirok je prerastao u puno više. Formirao se krug prijateljstava s temeljima na ljubavi prema pisanoj riječi, a kao takav izvor je povratnih informacija o uradcima, kritika i pohvala, usmjerenja, znanja i informacija koje su neophodne za razvoj vještina pisanja, a izostale bi da se djeluje izolirano. Najdragocjenije je možda upravo to – prilika da pročitaš napisano nekome koga to zaista zanima (a ne prijateljima i obitelji natjeranim da slušaju tvoju poeziju) i dobiješ nepristranu povratnu informaciju.
KAROLINA: O natječaju za Prirokove radionice pisanja informirala sam se putem neprofitnih medija koje pratim, a privukle su me raznovrsne teme i renomirani predavači, profesori i književnici. Poslije tog praktičnog dijela Prirok se, zahvaljujući odličnoj atmosferi i sklopljenim prijateljstvima, razvio u književnu grupu mladih koji se samoinicijativno sastaju, druže, čitaju, pišu i međusobno podržavaju. Prirok je krug prijatelja s kojima dijelim za mene iznimno važan aspekt uopće mog postojanja, a to je pisanje. Tako da je Prirok dragocjen kružok koji sam oduvijek htjela imati.
Prirok upozorava na isključenost mladih iz književnog društva te na trend rastapanja književne kulture. Jesu li mladi doista isključeni iz književnog društva? Kako mladi u vašem okruženju doživljavaju vaše stvaralaštvo, doživljavaju li vas kao čuđenje u svijetu?
TEA: Uvijek kada se ovo pitanje postavi u književnim krugovima, a to je često, uspije se doći do zaključka da mladi zapravo nisu isključeni iz književnosti. Novonikle grupacije mladih pisaca i znatan broj književnih natječaja upravo za mlade pisce na koje pristiže brdo rukopisa to potvrđuju, ali književni krugovi ionako nisu mjesta na kojima se može zaključiti da književnosti negdje ipak nedostaje. Kako sam ja još uvijek u tom svijetu poprilično izgubljen uljez, bez sumnje mogu potvrditi da nasuprot svijetu mladih koji književnost zaista žive – postoji i jedan još veći u kojemu mladi nemaju gotovo nikakvog doticaja s književnošću. Ona je negdje usput odbačena kao nužno zlo koje su/smo preživjeli u obliku obaveznih lektira, a kada se u daljnjem obrazovanju krene putem koji nema veze s književnošću, počne ju se smatrati dokoličarenjem i gubitkom vremena. Time se, nažalost, književnosti oduzima uopće prilika da odigra bitnu ulogu (koju bi mogla) u osobnom razvoju mladih osoba, ponajprije akademskih građana.
Postoji li još koji način, osim Priroka, kojim se trudite oživjeti književnost?
TEA: Kao ekipa s Priroka pokušavamo sudjelovati na književnim događajima u što većem broju i time sniziti prosjek godina uobičajene publike koja im prisustvuje. Voditelji evenata uvijek uspiju to veselo primijetiti i izraziti kako im je drago vidjeti toliko mladih lica.
KAROLINA: Živjeti pisanu (tiskanu) riječ može se svakodnevno, na primjer da među svim putnicima u tramvaju budete jedini s knjigom, a ne mobitelom u ruci. U društvu prijatelja, ako tko i ima afiniteta prema umjetnosti, kultura se često smatra luksuzom, što vremenskim, što cjenovnim, pa puno znači i dobra preporuka knjige ili kazališne predstave. Podržavati književnost jednostavno se može i odazivom na predstavljanja, promocije ili tribine. Važno je biti pozitivan primjer, a privatno, u svom akademskom obrazovanju, nastojim birati značajne teme, kao na primjer nakladništvo u kontekstu tranzicije ili poslovna analiza jedne kazališne kuće i slično.
Dojmovi iz Koldinga?
TEA: Precijeniš svoju sposobnost da budeš ležeran, zapetlja ti se jezik toliko da mucaš na vlastite stihove, užasan ti je tvoj glas u mikrofonu, zaboraviš sve što si htio reći, ali te ipak negdje usred večeri opere val neizmjerne radosti kad pogledaš oko sebe i vidiš da je Kolding pun ljudi koji su nas došli podržati u onome što volimo. Traži se stolica više (najposjećenija Prirokova promocija dosad, moramo se pohvaliti), ljudi poslije prosljeđuju Karolinine priče prijateljima na chatu, pokušavaju analizirati moje stihove. Da smo znali da je Prirok tako super, došli bismo i ranije – kažu. Barem na jednu večer, puna prostorija mladih igra se književnošću, predragocjena scena za iskusiti.
KAROLINA: Sretne, uzbuđene, ispunjene. Bilo je to naše prvo takvo predstavljanje i jako su nam značili podrška i dolazak prijatelja. Poslije mnoštva takvih književnih večeri sada smo prvi put bile sugovornice, a ne samo posjetiteljice. Novo iskustvo razgovaranja i čitanja pred publikom, pokušaj suvislog odgovaranja i zaboravljanja uopće pitanja nakon osmišljavanja smislenih rečenica, to je sve čar događanja i prvih koraka. Uspjele smo i organizirati glazbeni program, svirao je sastav False Ettoues. Atmosfera je bila divna i, hvala Bogu, sve je prošlo onako kako smo zamislile.
Foto: Kosjenka Vrhovski Cindori
Tea, što za tebe predstavlja farmacija, a što književnost? Možeš li se istovremeno posvetiti profesiji i strasti?
TEA: Budući da sam još uvijek studentica, ni farmaciju ne mogu još zvati profesijom – pa bi se i farmacija i poezija mogle zasad nazvati strastima. Farmacija je nekakva osnova s kojom se identificiram, ali ipak, u kalupu u kojem pokušavam uobličiti sebe ostavlja puno prostora. Tu ju onda nadopunjava poezija, a i jako lijepo priskače u pomoć kad gradivo postane previše suhoparno ili knjige predebele da bi se učile bez ikakve emocionalne povezanosti ili ako ćete, strasti. Pokušavam ih što više ispreplesti – što se i vidi u pjesmama. Doduše, nekad mi se čini da bi me mogla ta podvojena posvećenost koštati i toga da budem dobra farmaceutkinja i dobra pjesnikinja (jer sam nažalost saznala da je bivanje piscem isto full-time job, a ne tek hobi), ali ipak odlučujem vjerovati da vrijedi probati biti dobra farmaceutkinja-pjesnikinja. Ovi studentski dani, u kojima je sve lako odgodivo, plodno su tlo za takva uvjerenja.
Karolina, budući da studiraš i komparativnu književnost, uspješno si spojila oboje. Za književnost, pretpostavljam, živiš, ali može li se danas živjeti od književnosti? Kakvi su vam planovi?
KAROLINA: Ne mogu sada citirati jer se ne sjećam tko je u jednoj kulturnoj emisiji na televiziji davno dao dobru usporedbu. Zamislimo da nogometaši svaki dan prvo odrade radno vrijeme zanimanja na primjer obrtnika, a onda u slobodno vrijeme odrađuju treninge. U takvoj su poziciji spisateljice i spisatelji. Pisanje je najčešće dio slobodnog vremena, ali raditi i živjeti od sektora kulture općenito, može se, koliko-toliko. Optimizam budi razvoj kulturnih i kreativnih industrija.
Što bi za vas značio književni uspjeh? Odnosno, što biste trebale postići da bi se ostvarile vaše maštarije?
TEA: Bojim se da književna afirmacija ipak nije na mom popisu maštarija. Zbirka za početak, više njih kasnije, bila bi super, ali da se pisanje iz radosti i igre (ili utočišta i terapije) ne pretvori u samo još jednu obavezu, mislim da ću mu morati dati još vremena da se razvije bez požurivanja. Zasad je istina, koliko god izlizano zvučala – neka jednu osobu zaista dotakne moja pjesma – to je dovoljna sreća i uspjeh.
KAROLINA: Kad sagledavam i ovaj maleni, savladani put od prvih zapisa do danas, shvaćam da je i najmanji korak uspjeh, poput dovršavanja priče ili pjesme. Tim koracima doprinose i savjeti, kritike i pohvale, nova znanja, poznanstva ili putovanja. Posvećenost razvoju i upoznavanju same sebe dovele su me do prvih objavljenih radova pa i do prvog predstavljanja pred publikom na kojem sam se ponovno uvjerila da me pisano stvaralaštvo najviše ispunjava, kada sve misli koje sebi prenesem u tekst, uspijem prenijeti i na druge. Nadam se da će sljedeći korak biti poraditi još na kvaliteti i broju proznih tekstova kako bi se priče mogle objediniti u cjelinu.
Foto: Kosjenka Vrhovski Cindori
Naposljetku Karolina savjetuje da se uz pisanje jednako i čita. Prvo, lektirni naslovi i književni kanoni, ali i laka štiva, uspješnice i suvremena hrvatska djela. I drugo, čitanje rubrika kulture, praćenje novosti i događanja. Misli da je informiranost o aktualnostima velika prednost. Poručuje da čitanjem shvaćamo koliko smo u tom svijetu mali, a kad znamo koliko smo mali, možemo kvalitetno i rasti.
