„Priče iz Bečke šume“ pokazuju bunt kojem ljubavnici 21. stoljeća odolijevaju
Marijana u tijelu Nataše Janjić bježi od isplanirane budućnosti. No, voljeni joj Alfred, glasom Igora Kovača, uništava iluzije ostavljajući je s mrtvim djetetom u naručju.
Marijana u tijelu Nataše Janjić bježi od isplanirane budućnosti. No, voljeni joj Alfred, glasom Igora Kovača, uništava iluzije ostavljajući je s mrtvim djetetom u naručju.
Pogledala sam velik broj Gavellinih predstava jer sam na neki poseban način vezana za ovo zagrebačko kazalište. Nisu me sve odgledane priče potpuno osvojile, ali se s valjanim razlogom iznova vraćam u Frankopansku ulicu. Po tko zna koji put, strastvena emocija nove predstave zarobila mi je misli satima nakon što su glumci iščeznuli s pozornice. Pričam o Pričama iz Bečke šume, premijerno prikazanima početkom prosinca.
Gavella često reciklira protekla stoljeća i čini ih bliskima publici današnjice. Kao što je ispraznost braka i malograđanstvo 19. stoljeća uprizorila u Gospođi Bovary, tako je uspješno dočarala histeriju i uskogrudnost predratnog Beča kasnih 20-ih godina prošlog stoljeća, prije dolaska austrofašista na vlast.
Premda je, kao i prethodne adaptacije istog teksta i samog autora Von Horvatha, redatelja Igora Vuka Torbicu vodio moto Ništa ne stvara takav osjećaj beskrajnosti kao glupost, u nizu slojeva njegova ostvarenja upečatljiv mi je potpuno drugačiji motiv. Usrećuje li nas više ljubiti ili bivati ljubljenim? – zapitao se Oskar, kojeg je utjelovio mladi Filip Križan. I doista, taj nam isti lik nudi svoj šokantni odgovor kojim nas Torbica potpuno odmiče od obične romanse i pokazuje da jedno uvijek voli snažnije.
Priprosti Oskar odlučuje ljubiti. Ljubi Marijanu koja ga ne voli i odbija, ženu kojoj je nametnut. A ona upavo radi ono od čega cijela civilizacija strahuje – riskira. Traži više od sigurnosti i prosječnog te također bira ljubiti. Svojom odlukom okreće leđa majci, jedinoj obitelji koju ima. Krhka pokazuje bunt koji ni ljubavnici 21. stoljeća ne posjeduju. Premalo je Marijana u tijelu Nataše Janjić. Previše je ljubavnika i ljubavnica koji udovoljavaju zahtjevima i postavljenim standardima svoje okoline, onih koji se zadovoljavaju sitnim izvorima sreće iz straha od nesreće.
Ipak, Marijanin bijeg u naručje Alfreda, kojeg je odigrao Igor Kovač, nije utažio glad publike za happy endovima, niti je taj bijeg omogućio publici bijeg iz svakodnevnice u ružičasti svijet. Naprotiv, razvoj radnje bolni je šamar svima onima koji u svijet ljubavi uranjaju tijekom pokojeg sata kazališne, filmske ili književne iluzije. Iluzija se odlučuje rasprsnuti ostavljajući za sobom klaustrofobičnu Bečku šumu.
Premda neuzvraćena, Marijanina ljubav pokreće i usmjerava. Ubija dosadu ukalupljenosti u premali dio svemira koji joj čvrsto pripada, ali čiji ona nije dio. Ta ista ljubav prouzrokuje kaotičnost, ludilo i prštanje neželjenih emocija. Skida je do gola u blještavilu nemorala. Istovremeno je nagoni na borbu protiv patrijarhata i pozicioniranja žene u status igračke.
Predstava završava s mrtvim djetetom u naručju jer rizik uvijek uzima svoj danak. Igra na sigurno dovodi do istog. Male ljubavi poprimaju svoje sljedbenike kao nacistički režim tada, a mi ne pokazujemo bunt. Društvo drži svoju mrtvu djecu u rukama kao Nataša u ulozi koju je majstorski odigrala. I pretvara se da je sve sasvim u redu.
Izvrstan cjelokupni dojam posla dramaturginje Katarine Pejović, kostimografkinje Marite Ćopo, koreografa Pravdana Devlahovića i glumačke postave nagrađuje se već večerima u Gavellinoj dvorani. Poželiš se popesti na pozornicu i ugrabiti pljesak za iznadprosječnu predstavu.
