Počinje 8. BIT (Blind in Theatre) festival
U petak 11. listopada počinje osmo po redu izdanje festivala BIT (Blind in Theatre) kojemu je glavni organizator najstarije kazalište slijepih na svijetu – Novi život.
U petak 11. listopada počinje osmo po redu izdanje festivala BIT (Blind in Theatre) kojemu je glavni organizator najstarije kazalište slijepih na svijetu – Novi život.
Na današnjoj novinarskoj presici u kafiću Vidra, u simboličnih 10 sati i 10 minuta, najavljeno je osmo izdanje festivala BIT, odnosno Blind in Theatre festivala.
Organizator ovoga festivala je najstarije kazalište slijepih i slabovidnih u svijetu – Novi život. O iskustvu govori činjenica kako je ove godine kazalište proslavilo svoj 65. rođendan, ali se trenutno nalazi na rubu preživljavanja te mu prijeti ukidanje pogona. Festival se održava svake druge godine počevši od 1999. godine Usprkos recesiji, organizator Vojin Perić uspio je realizirati i ovo izdanje festivala uz manji broj sudionika u odnosu na prethodna izdanja. Tako će nas od 11. do 16. listopada svojom prisutnošću počastiti glumci iz SAD-a, Velike Britanije, Crne Gore i Slovenije.
Festival se otvara 11. listopada u 19:30 sati u kazalištu Vidra, a u 20:00 sati slijedi predstava ''Ćelava pjevačica'' (E. Ionesco) u izvedbi domaćina. Za ostatak rasporeda uputite se na službene stranice kazališta (www.novizivot.hr).
Donosimo vam intervju sa organizatorom festivala i ravnateljem Novoga života, Vojinom Perićem.
Ukratko se predstavite našim čitateljima.
Rođen sam davne 1959. godine u Sarajevu. Vid sam izgubio u 11. godini života. Ubrzo se selim u kojem sam pohađao srednju školu specijaliziranu za slijepe osobe. Odlučio sam upisati studij komparativne književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu, no studij nikad nisam završio. Možemo reći da je to bilo zbog ''mladenačke hirovitosti''. S vremenom me privuklo kazalište.
Zašto kazalište?
To je jedno od onih pitanja koja mi često postavljaju. Najjednostavniji odgovor - imam mogućnost izražavanja. Kazalište u današnjem formatu nije ono što je bilo prije i to mislim na generalnoj razini. Video tehnologija je kroz kina i internet uništila čar kazališta, ali i radija. Danas se sve manje viđaju videoteke. Ljudi teže za onim novim stvarima. Za nas koji radimo i bavimo se kazalištem ono ostaje umjetnost koju će teško dostići današnji novi mediji.
Jeste li zadovoljni kazalištem u kojem radite?
U principu sam zadovoljan. Naravno, uvijek se može bolje, no za to trebaju i materijalna sredstva, a mnogo više i važnije od sredstava su ljudi. Nedostaje nam mladih glumaca koji bi željeli raditi u kazalištu, a pritom mislim na mlade slijepe ljude. Tu smo u strašnom deficitu. Predstave se ne vrte samo oko zabave. U svaku predstavu treba uložiti veliki trud, i to ne samo fizički, nego je potrebno provesti i veliki broj sati na probama i vježbama prije same izvedbe. Već i ti čimbenici znaju biti veliki psihički zamor, no ljubav prema kazalištu i glumi je ono što nas sve vodi naprijed. Naša tri glavna cilja su uvijek bila umjetnička kreacija slijepih osoba, senzibilizacija javnosti i afirmacija mogućnosti slijepih. Stoga se pokušavamo i izboriti za svoje mjesto pod suncem, usprkos poteškoćama na koje nailazimo.
Mogu li slijepi glumiti u ostalim kazalištima?
Ne. Jako teško. Imamo jednu glumicu koja glumi u Maloj Sceni, no ona u samoj predstavi glumi slijepu djevojčicu. Ponudili su mi jednom ulogu u jednom takvom profesionalnom kazalištu. Trebao sam glumiti Regoča, no odbio sam. Shvatio sam da ne mogu odglumiti i nisam to forsirao. Čovjek treba biti svjestan svojih mogućnosti. Prije smo bili mnogo više u mogućnosti putovati s kazalištem po Europi i fascinirao me London. Ljudi su kompletno drugačije shvaćali bilo koju vrstu hendikepa ako ih uspoređujemo s Hrvatskom.
Kakav je odaziv publike?
U tom polju mogu biti zadovoljan jer nam često dolaze grupe iz srednjih škola i poslije dobivamo jako dobre povratne informacije. Ljudima je zanimljivo vidjeti kako slijepi glume, kako se ravnaju po pozornici i kako surađuju s publikom.
Ima li potrebe za audio-naracijom za slijepe u kazalištu kao što se to danas radi sa filmovima?
Na to je teško odgovoriti. Danas se prakticiraju slušalice koje kompletno prekriju uši i samim time zaguše ambijent. Kazalište je svojevrsni ambijent, omanji prostor kojeg gledatelj i slušatelj mora doživjeti kako bi mogao shvatiti određenu predstavu. Stavljanjem slušalica na uši i slušanjem naracije često se ometa same gledatelje koji pokušavaju pratiti predstavu. No, postoje slušalice koje se stavljaju na lice pa se ambijent ne gubi. Radio sam audio-deskripciju kazališnih predstava u Engleskoj i treba paziti na ovakve detalje. Meni je bitno čuti korake, stoga mi ovakve slušalice samo smetaju. No, audio-deskripcija je dobra stvar ako se dobro radi.
Recite nam nešto o nadolazećem festivalu.
Festival će se, dakle, održati od 11. do 16. listopada. Ono što je novitet od ove godine je što će ostali glumci moći prije svake predstave proći scenografiju (dakle, slijepe osobe) pa će moći, kada budu sjedili u dvorani i pratili nečiju drugu predstavu, znati što su prošli i lakše promatrati predstavu. Za svaku predstavu će biti održan okrugli stol na kojem će se raspraviti o viđenome, a bit će održane i neke radionice.
Za kraj, imate li planove rada za sljedećih godinu dana?
Sada radimo na cabaretu koji se zove 'A, kako vi vodite ljubav?'. Pokušat ćemo s tom predstavom srušiti predrasude o slijepima i smijati se na njihov, na naš račun. Nakon toga ćemo raditi Faulknera 'Dok ležah na samrti'. To će biti dosta teška predstava sa plesnim pokretima i monološkom formom. Potom slijedi jedna dječja predstava, 'Dinosauri' i nakon toga 'Jučer sam se sjetio plave', predstava o bojama i snovima slijepih osoba od rođenja. Što će doći kasnije ćemo vidjeti, teško je predvidjeti, pogotovo danas jer se kazalište mora izboriti za svoje mjesto, a mjesto je jako ugroženo, prvenstveno ekonomskom krizom, a onda i drugim medijima.
