„Pisanje je zaista lijepo, ali to ne može biti vaš jedini izvor prihoda.“
Mislav Gleich nije samo student Filozofskog fakulteta, on je i pisac koji je u veljači ove godine izdao dvije knjige, Nikolay Vasilevsky i Samostan Craven Hill. On čak i zna kako riješiti problem nezainteresiranih školaraca koji muke muče s lektirama te otkriva je li teško biti pisac u Hrvatskoj.
Mislav Gleich nije samo student Filozofskog fakulteta, on je i pisac koji je u veljači ove godine izdao dvije knjige, Nikolay Vasilevsky i Samostan Craven Hill. On čak i zna kako riješiti problem nezainteresiranih školaraca koji muke muče s lektirama te otkriva je li teško biti pisac u Hrvatskoj.
Upoznajte mladog i ambicioznog Mislava Gleicha kojemu bi svaki pisac pozavidio. Tek mu je 21 godina, a već je izbacio dvije knjige i namjera mu nije prestati. Djela, Nikolay Vasilevsky i Samostan Craven Hill, izdana su još u veljači ove godine u izdavačkoj kući Nova knjiga Rast. Javnosti ih je predstavio u lipnju ove godine u Booksi.
Mislav je student anglistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te za svoje pisanje kaže kako mu „pruža užitak u stvaranju vlastitih svjetova.“ On čak i zna kako riješiti problem nezainteresiranih školaraca koji muke muče s lektirama te otkriva je li teško biti pisac u Hrvatskoj.
Kako je sve počelo? Tko je bio „glavni krivac“, ako ga uopće ima, da uploviš u ove književne vode?
- Počelo je još u djetinjstvu. Uvijek sam volio priče. Jako mi je bila privlačna ideja da bih i ja mogao stvarati svoje priče, da bih se jednog dana mogao igrati sa svojim likovima u svom svijetu. Kad bih otvorio neku knjigu, pomislio bih kako bi bilo lijepo vidjeti na takvim stranicama svoje dijaloge, svoje rečenice. Stvoriti čitav svijet i razne zanimljive situacije iz vlastite mašte.
Možeš li opisati taj proces stvaranja knjige, kada ju napišeš što onda? Koliko dugo čekaš inspiraciju? Imaš li posebna mjesta za stvaranje?
- Uvijek pišem kod kuće, na kompjuteru. Ako pišem knjigu, nastojim je pisati ujutro, naspavan i odmoran. Cilj mi je svaki dan napisati oko 3000 riječi, što je po prilici 10 stranica. Takvim se tempom može brzo napisati knjiga. Zaista je važno samo sjesti i pisati – naravno, pod uvjetom da znate o čemu pišete i da znate pisati – jer ako čekate nekakvu magičnu inspiraciju i tražite izlike zašto baš taj dan ne biste pisali, ispast ćete iz rutine i pisanje će vam biti otežano. Nakon što završim s procesom pisanja, uopće ne gledam rukopis nekih tri tjedna. Onda ga u miru pročitam na Kindleu, bez ikakvih ispravljanja, da dobijem dojam kakva je sama priča, struktura, i koji su veći problemi koje trebam ispraviti. Nakon toga slijedi ponovno čitanje i ispravljanje, još čitanja i još ispravljanja... i tako nekoliko puta sve dok više-manje nisam zadovoljan s rukopisom. Onda ga dajem bliskim prijateljima na čitanje kako bih dobio tuđe mišljenje i kako bi mi netko drugi ukazao na pogreške koje sam previdio.
Kada te prijatelji pitaju o čemu je riječ u tvojim knjigama, Nikolay Vasilevsky i Samostan Craven Hill, što im kažeš?
- Za Samostan Craven Hill jednostavno kažem da je triler o djevojčici koja završi u benediktinskom samostanu, okružena sumnjivim i tajanstvenim svećenicima koji skrivaju mračnu tajnu. Veći mi je problem opisati Vasilevskog, jer to je totalno apsurdna priča, satira koja miješa horor, triler, grotesku, komediju. Uglavnom kažem da se radi o umobolnom i samoproglašenom grofu koji je u svoj podrum zatočio mjesnog pekara od šezdeset godina, dok istovremeno živi naizgled idiličan život sa suprugom i kćerkom.
pisanje mi pruža užitak u stvaranju vlastitih svjetova.
Kako si došao na ideju za ta djela? Je li možda zbog studija kojeg studiraš, pošto je u objema knjigama riječ o Engleskoj?
- Ne, knjige nisu imale veze sa studijem. Odrastao sam gledajući strane filmove i čitajući strane knjige, pa sam navikao da su likovi smješteni negdje izvan Hrvatske. Što se tiče ideja, uvijek sam htio napisati nešto sa svećenicima – ima nešto stravično u tim crnim mantijama, tišini, kamenim hodnicima, svijećama... Cijela atmosfera mi je jezovita. Ideja za Samostan je nekako evoluirala s vremenom, ali Vasilevsky je bio spontan. Slučajno mi je pala na pamet ta ideja o nekakvom luđaku koji drži starca u podrumu – iz tog su se rodile brojne druge sitnice koje sam poslije ukomponirao u tu priču. Morao sam to staviti na papir.
Kako uspijevaš sve? Studiraš, pišeš? Radiš li možda još neki studentski posao ili se baviš nekim hobijem?
- Jako mi ide u prilog to što si na fakultetu mogu složiti raspored tako da se ne moram rano buditi i da mogu ujutro pisati. A za sve što se voli, nađe se vremena. Nemam nikakav posao sa strane. U slobodno vrijeme nastojim puno čitati i gledati filmove, što mi samo koristi pri pisanju.
Što misliš koliko je teško biti pisac, autor u Hrvatskoj? Što ako vas izdavačka kuća odbije, kome se onda uputiti?
- Teško je biti pisac u kontekstu da se ne može živjeti od toga. Pročitao sam negdje sjajan citat da se u Hrvatskoj više piše nego što se čita. Ovdje rijetko tko čita, a kamoli kupuje knjige – pogotovo ne knjige hrvatskih autora. Pisanje je zaista lijepo, ali to ne može biti vaš jedini izvor prihoda. A ako vas odbije izdavačka kuća, obratite se nekoj drugoj, nemojte odustati. Ako zaista vjerujete u svoj rad, ako vjerujete da od toga može nastati prava knjiga, morate imati jako puno strpljenja i sreće. Meni se nitko nije javljao mjesecima iako sam slao rukopise na sve moguće adrese, a onda sam odjednom dobio nekoliko ponuda. Važno je čekati.
U moru knjiga, kako ti tražiš knjigu za sebe? Imaš li neki recept kako se odlučiti za neko djelo?
- Napravio sam si popis knjiga koje želim pročitati. Ako mi se neka knjiga učini zanimljivom, dodat ću je na popis.
Pošto si već mladi i iskusni pisac, što misliš o popisima lektira u srednjoj školi? Treba li biti više hrvatskih suvremenih autora? Ima li ih možda jako malo u odnosu na mnoge antičke pisce i druge strane koje treba pročitati?
- Možda bih dodao još neke moderne hrvatske autore na popis za lektiru, mada mislim da ih je dovoljno. Međutim, smatram da je potpuno kriv pristup prema čitanju u srednjoj školi. Program je zastario, trebao bi se prilagoditi vremenu u kojem živimo. Danas malo ljudi čita, pogotovo djeca ili tinejdžeri. Lakše je upaliti neki film ili seriju nego prolaziti kroz šesto stranica nekog drevnog klasika za istu priču. Po meni je onaj školski, kronološki pristup proučavanju književnosti loš (isto kao i u glazbenom kad je glazba u pitanju), jer se kreće od nama najudaljenijih i često vrlo teških djela, da bi se tek u četvrtom razredu srednje škole došlo do onih nama najbližih i najzabavnijih stvari. Trebalo bi učenike približiti književnosti na način da im se prvo daju zabavna, lako čitljiva djela, i da se iz toga prebace na kompleksniju književnost. Mislim da rijetko kog prosječnog šesnaestogodišnjaka zaista zanima nešto poput Dundo Maroja ili Kanconijera.
Kažu to ti je „opća kultura“, zašto mladi vječito to izbjegavaju?
- To jest „opća kultura“, ali nije čudo da mladi to izbjegavaju kad im se to pokušava približiti na pogrešan način.
Tvrdiš da mladi danas premalo čitaju. Kako ih zainteresirati?
- Otkako sam na fakultetu, okružen sam ljudima koji čitaju, što mi je jako lijepo. Ali istovremeno znam da je to jedan nerealan odraz stvarnosti, jer izvan tog kruga mladi čitaju jako malo. Trebalo bi ih zainteresirati u školama, program bi se trebao promijeniti.
Film ili knjiga? Može li uopće film, koji je snimljen po uzoru na neku knjigu, dobro ju prikazati?
- I jedan i drugi medij imaju svoje prednosti i mane. Vjerujem da film snimljen po uzoru na knjigu može jako dobro ispasti ako se priča prilagodi na kvalitetan način.
Najdraži pisac?
- Volim čitati J. K. Rowling, Stephena Kinga, Charlesa Dickensa i Marka Twaina.
Što misliš da najbolje prolazi na tržištu?
- Mislim da nema univerzalnog recepta za uspješnu knjigu; i najčudnija knjiga može postati hit. Ali vjerujem da će se uvijek čitati kratke knjige, jednostavno napisane, koje se bave ljubavnom ili kriminalističkom tematikom.
Što za tebe znači pisanje? Je li to bijeg od stvarnosti, mjesto utjehe ili nešto sasvim drugo?
- Nije ni bijeg niti utjeha; pisanje mi pruža užitak u stvaranju vlastitih svjetova.
