Novo viđenje Isusove majke – umjetnička sloboda ili uvreda čitavoj religiji?
Ponuđeno je novo viđenje Marije, prikazane kao emocionalne i krhke žene koja ipak nije imala dovoljno snage da ostane pri zdravom razumu nakon smrti svoga sina.
Ponuđeno je novo viđenje Marije, prikazane kao emocionalne i krhke žene koja ipak nije imala dovoljno snage da ostane pri zdravom razumu nakon smrti svoga sina.
U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu prvi je dan veljače obilježen gostovanjem jedne krajnje neobične slovenske uspješnice. Slovensko narodno gledališće zagrebačku je publiku počastilo predstavom Brezmadežna – na hrvatskom Bezgrešna – predstavu oživljenu prema romanu Colma Tóibína, Evanđelje po Mariji.
Ovu je zaista dramatičnu dramu prikazala samo jedna glumica, Nataša Matjašec Rošker – kazališna i filmska diva rođena u Murskoj Soboti koja doprinosi kulturi već 20 godina. Na minimalističkoj sceni, u doslovce praznom prostoru, glumačko umijeće, profesionalnost i talent dolaze do svog maksimalnog izražaja. Malo bi bilo reći da je utjelovila lik – oživjela je lik na specifičan način i predala publici čitavu unutrašnjost lika.
No unatoč vrhunskoj produkciji i profesionalnom pristupu sama je priča bila katastrofična. Tužno je vidjeti tako dobru glumu u tako lošem okruženju. Osim što je bilo gotovo nemoguće pratiti o čemu Marija priča jer je sama svoje riječi u nekoliko navrata pobila, priča je to o Blaženoj Djevici Mariji koja u jednom trenu govori da je njen sin Sin Božji, a u drugom kako je fanatik koji je poludio i napustio svoju jadnu majku. Čovjek bi se nadao nekoj odluci, u kojoj će lik ustrajati, a ne konstantnoj neodlučnosti. Radnja sama po sebi nema veze s vezom. Kao kad se, primjerice, Marija od očaja guši u plaču i viče o svojoj patnji i onda stane, krene po posudu s vodom i krene prati pod. Kao i situacija kad razlijeva vodu po zidu, također od očaja. Razlog takvom ponašanju krajnje je nejasan – tko od očaja riba pločice ili razlijeva vodu po zidu? Ili se tako neobično očajne, gotovo poludjele osobe ponašaju? Sumnjam.
S obzirom na to da je gluma zaista bila odlična, a priča krivac za veliki upitnik nad mojom glavom, bilo bi nezahvalno govoriti samo o predstavi u lošem svijetlu kad je ona zapravo oživljenje jednog romana. Tóibín je 2012. godine objavio knjigu pod nazivom Evanđelje po Mariji, gdje je uzeo simbol jedne vjere i prikazao ga na nov način. Je li to moderan način? Umjetnički? Emocionalniji? U predstavi Marija je prikazana kao tip žene, krhko biće koje zbog ljubavi prema svome sinu gubi razum i počinje mrziti njegov rad. Prikazana je kao prva koja ne vjeruje u njegova čuda, kao nježna žena koja pati jer njezin sin nije uz nju nego ide po svijetu i čini nešto s čime se ona ne slaže. Prikazana je prije svega kao nerazumna, previše emocionalna, nevjernica i mrziteljica. Drugim riječima, odabran je lik koji je velikom dijelu populacije svet i od njega je napravljeno sasvim suprotno od toga.
Takav se pristup, naravno, može pripisati umjetničkoj slobodi – ali koliko daleko ta sloboda smije ići u najmanju je ruku diskutabilno. Živimo u vremenu kada je sve dozvoljeno, čovjek ima svoja prava i na njih se poziva, a oni koji još nemaju svoja prava, za njih se žestoko bore. I to je u redu, no kao što to često danas jest, u svemu se pretjeruje – pa tako i u pozivanju na prava. Dok bi prava trebala postojati da bi zaštitila jedne, nerijetko ih se zloupotrebljava da bi se uvrijedilo druge. Tako se, primjerice, feminizam, borba za prava na jednakost, nerijetko pretvara u borbu protiv muškaraca. Slično se događa i s drugim društvenim pojavama. Tako, primjerice, ateizam koji ne vjeruje u postojanje nekog višeg bića, prerasta u opću mržnju i izrugivanje onima koji vjeruju u nešto. Je li ovo djelo pokušaj izrugivanja jednoj religiji? Ili pokušaj guranja vlastitih stavova tako da se napadaju tuđi? U svakom je slučaju nakana vrlo upitna i veliki je naglasak na mogućoj negativnosti.
U kontekstu međusobne nesnošljivosti i tolerancije koja je već duže vrijeme ispod nule, ova predstava i roman dirali su u nešto u što, po meni, nisu smjeli – u simbol jedne vjere. Takvo što nije rijetka pojava, no pretpostavlja se da će se netko tko nudi novo viđenje jedne priče barem potruditi da njegovo viđenje stane u okvir originalne priče. Ovako priča ne drži vodu, osoba ne mora biti vjernik da bi uvidjela da se priča ne slaže sama sa sobom i da je proturječna. Teško je gledati da jedan lik koji vjernici vide kao utemeljenje snage i vjere, prikazuju na jadan način lude i ponižene žene. Unatoč činjenici da se time vrijeđa velik broj ljudi, smatra se da je to u redu zato što su danas mnogi ljudi protivnici Crkve? Zbog institucije koja je činila neke greške smatra se da je u redu vrijeđati osobne pokretače milijuna ljudi? U vjeru se ne bi trebalo dirati, tuđu se vjeru ne bi trebalo vrijeđati.
Priča u pozadini zasebna je cjelina o kojoj bi se moglo raspravljati na sto načina i tijekom dužeg perioda. Stoga zaključno valja napisati kako je predstava ponovno otvorila staro pitanje – koliko daleko umjetnost smije ići? – i ostavila mnogo toga nedorečenim. Je li Marija na kraju ipak vjerovala u Isusova čuda? Je li ona uopće vjerovala da se to sve dogodilo? Je li na kraju vidjela raspeće pa lagala da je otišla da ne bi morala priznati događaj ili stvarno nije bila tamo? Sve što ona izgovara upitno je jer je prikazana kao lik žene koja je poludjela. A pitanje koje se onda nameće je pitanje svrhe predstave? Izlaskom iz kazališta izašlo je mnoštvo upitnika.
