Neuspješni povratak „Šest lica traži autora“
Povratak Pirandellova komada „Šest lica traži autora“ na repertoar HNK-a u Splitu nije izazvao oduševljenje kakvo se moglo priželjkivati. Usprkos jako dobroj glumi, inače dobrodošlo mijenjanje izvornika u ovom je slučaju dovelo do gubljenja poante.
Povratak Pirandellova komada „Šest lica traži autora“ na repertoar HNK-a u Splitu nije izazvao oduševljenje kakvo se moglo priželjkivati. Usprkos jako dobroj glumi, inače dobrodošlo mijenjanje izvornika u ovom je slučaju dovelo do gubljenja poante.
U novoj sezoni na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu nakon petnaestak godina našao se omiljeni povratnik – kultna predstava Luigija Pirandella Šest lica traži autora. Avangardnom komadu talijanskog klasika novo ruho dala je nagrađivana redateljica Olja Lozica, a premijerno je izveden 18. studenoga. Dan kasnije, na Noć kazališta, predstava je privukla zavidan broj gledatelja, osobito mladih, koji su sa zanimanjem odgledali 80-ak minuta drame. Ipak, unatoč doista pohvalnim elementima, mora se priznati kako ova izvedba Šest lica traže autora nastavlja niz nezadovoljavajućih predstava u splitskom HNK-u.
U najkraćim crtama, radnja Pirandellove drame započinje prizorom kazališne probe koju prekida dolazak šest lica iz neizvedenog komada koji je sam autor odbacio. Ta lica traže od Redatelja da im dopusti ispričati tragičnu priču o svojoj disfunkcionalnoj obitelji – o Ocu kojeg Majka u zadnjem času sprječava da ne počini incest s Pastorkom u bordelu, o hladnome Sinu i nezdravoj atmosferi u njihovu kućanstvu koja uzrokuje smrt Dječaka i Djevojčice. Ipak, ključna je tenzija predstave Pirandellovo poigravanje iluzijom i stvarnošću – glumci pokušavaju postaviti ovu obiteljsku dramu na kazališne daske, no iznevjeravaju lica za koja ti prizori nisu puka igra, već jedina stvarnost koju imaju.
U izvedbi predstave ova činjenica ne dobiva dovoljnu artikulaciju. Priča lica ima potpunu prevlast, a glumci, koji bi trebali usvajati njihovu priču i neprestano je prekidati svojim egocentričnim prohtjevima, sa scene potpuno izostaju ili služe gotovo kao statisti. Istovremeno je, pak, u predstavi zadržana problematika odnosa umjetnosti i zbilje, no kako su glumci svedeni na potpuno arbitraran element scene, jasno je da promišljanje o tako kompleksnoj temi nije moglo biti u potpunosti realizirano. Naprosto je iz predstave izbrisan njezin ključni funkcionalni element i ona, kao takva, prestaje imati smisla.
Još su neka rješenja poprilično začudna. Izvorno jako dinamičan komad sada je razvučen glazbenim dijelovima, a osobito se nepotrebnim čini uvodni monolog Oca preko glazbene podloge u maniri svojevrsnog spoken word performansa s obzirom na to da nijedna od sličnih replika popraćenih glazbom koje slijede ne pretendiraju na takvu ritmičnost. U scenografiju je uključeno i projiciranje različitih pejsaža na ekran u pozadini kojim se HNK ne propušta pohvaliti, koliko god umjetnička opravdanost njegove uporabe bila upitna, a začudno je i naglašavanje statusa lika njegovim stavljanjem sjenila svjetiljke na glavu.
Još je jedna značajka predstave potpuno nepotrebna, a danas je u kazališnom svijetu, nažalost, gotovo neizostavna. Radi se o ustupcima (mlađoj) publici kakve vidimo u nekoliko prizora, no najbespotrebnija je situacija u kojoj se potresni trenutak incesta pretvara u sadomazohističko jahanje i lupanje glavom o stol jedne od glumica.
Glumu se može pohvaliti – raspoložen je bio Marjan Nejašmić Banić u ulozi Oca, izvrsna Sara Ivelić u ulozi Pastorke i Petra Kovačić Pavlina kao Majka. Zapravo, dijelovi gdje drama slijedi Pirandellov tekst sasvim su uspjeli, no za one koji ne poznaju izvornik, težina se prizora neminovno gubi u grozničavom nastojanju da se pohvata značenje cjelokupnog uprizorenja. Završne scene, osobito ona Dječakova suicida pojačana glasnom glazbom, izrazito su dramski nabijene, no predstava završava sasvim iznebuha pa su neki od gledatelja i nakon podužeg pljeskanja ostali sjediti nesigurni je li zapravo završila ili se samo odlazi na pauzu.
U konačnici, Šest lica traži autora nisu najuspjelije izveden komad. Potiskivanjem u drugi plan predstave u predstavi gubi se temeljni okvir unutar kojega se duboka filozofska promišljanja, na koja se svejedno pretendira, jedino mogu odigrati, što rezultira nerazumljivom, kaotičnom, nekoherentnom izvedbom. Unatoč raspoloženim glumcima i ponekim prizorima s kvalitetnom emocijom sveukupni je dojam da ovo nije predstava koja će izazvati veći odjek.
