„Ne bismo trebali imati loše dane da nas podsjete da cijenimo one dobre; radost bi uvijek trebala biti u nama“

Možete li zamisliti da vam se život kakav poznajete okrene naglavačke u samo jednom danu? Odjednom ostanete bez posla i obitelji, najboljih prijatelja i svega što ste zvali svojim. Teško? I nama je. No ponekad se život ironično poigra s nama i izmakne nam tlo pod nogama. Kako nastaviti živjeti s tim, što činiti, kako se ne otuđiti od bližnjih i gdje pronaći nadu u takvim trenutcima samo su neka od pitanja na koja odgovor pokušava dati i portugalski pisac David Machado u romanu Prosječni indeks sreće čijim nas je prijevodom početkom jeseni počastila Naklada Ljevak.

Svi smo mi pokušali postaviti život na noge, prevladati prepreke koje su nam se našle na putu. Problemi su nas zasuli poput kamenja ili trulog voća, većina nas nije uspjela stati, predahnuti, razmisliti o onome što bi trebalo učiniti. Vrijeme je bilo tek jedan od problema, sve što smo mogli bilo je nastaviti putem koji se nalazio pred nama najbolje što smo znali nadajući se da nas na kraju čeka neka nagrada, nadajući se da uopće postoji kraj ili barem neki kraj prije samog kraja.

Iako je nama teško zamisliti da ima i onih kojima je gore, Machado se vrlo lako poistovjetio s pojedincem pogođenim ekonomskom krizom koja je zahvatila cijeli Portugal i donio nam sliku života koji se raspada, ali ni u jednom trenu ne posustaje. Protagonist romana Daniel živi lagodno i sretno sve dok se jednog dana ne probudi u životu koji kao da nije njegov. Supruga i djeca ga napuštaju, ostaje bez posla, doma i bez dvojice najboljih prijatelja. Xavier je posljednjih 12 godina proveo u vlastitom domu pogođen depresijom i nesposoban za suočavanje sa svijetom, dok je Almodóvar uhićen nakon pokušaja pljačkanja banke. Kako se nositi s takvim životom Machado nam poručuje na svakoj od 306 stranica ne dopustivši ni vlastitom liku, a s njim ni čitatelju, da odustane i prestane se nadati.

Ali neću se sad ubijati tražeći objašnjenje za ono što se dogodilo. To je problem svih nas u ovom trenutku: naši životi kakvi su nekad bili netragom su nestali, više nismo osobe koje smo bili, ali se unatoč svemu svi borimo za jučerašnjicu, nesvjesni toga da se za nju ne vrijedi boriti ni pod kakvim okolnostima.

Oni malo upućeniji prepoznat će u ovoj zanimljivoj sagi o životu u raspadu i nepokolebljivoj nadi biblijski intertekst povezan s Knjigom o Jobu. Baš poput biblijskog Joba, iako pogođen svim nevoljama koje jednog čovjeka mogu snaći, Daniel u svojoj nadi ostaje nepokolebljiv. Iako je nekoliko puta na samoj ivici odustajanja, to za njega nije opcija. Odrekavši se svojevoljno vlastite sreće uz obitelj, na životu ga održava samo nada u bolje sutra i vjera da mora biti bolje. Tijekom mučnog putovanja kroz nevolje uči se prihvaćati svaki poraz i životni udarac stoički i staloženo i ne dopustivši da ga išta u potpunosti dokrajči i natjera na predaju.

Sve je u našim glavama. Promatramo svijet i odlučujemo hoćemo li se smijati onome što vidimo ili plakati nad tim. Svijet je dobar ili loš samo kad ga netko promatra. Ako ga nema tko promatrati, svijet je samo svijet.

U podlozi je romana teorija o prosječnom indeksu sreće: svatko od nas može izmjeriti vlastitu sreću i to vrlo jednostavno – odgovorom na pitanje koliko smo u rasponu od nula do deset trenutno zadovoljni vlastitim životom. Iako se čini jednostavno, daleko je od toga: treba uzeti u obzir sve ono što nas i naš život čini životom, sve radosti, tuge, osjećaje, drage osobe. Podijelivši kroz lik depresivnog Xaviera pomalo naivnu teoriju, David Machado tjera svakog čitatelja da se zapita može li se sreća mjeriti.

„Ja se razumijem u svoju sreću”, odvratio je. „To je jednadžba kao i svaka druga, s varijablama, konstantama i ponderabilijama koje sam morao povezati s prikladnim operacijama.”

„Varijablama? Kakvim varijablama?”

„Prijatelji. Ljubav. Vrijeme. Snovi. Žeđ. Bolovi u trbuhu. Nada. Ljubomora. Okus hrane. Takva sranja.”

Nasmijao se.

„Ne možeš to izmjeriti”, rekao sam.

„Ako možeš izmjeriti svoju sreću, onda sasvim sigurno možeš izmjeriti svoju čežnju za tim da ti ponovno bude osam godina ili svoj strah da nekoga poljubiš. Naravno, neke varijable ne izađu na vidjelo prije nego što si riješio neke druge jednadžbe. Zapravo je to cijeli jedan sustav. I to zamršen. Ali takav je i život, Daniele.”

Osim na promišljanje o sreći, roman nas tjera na promišljanje i o vlastitoj budućnosti, budućnosti generacija koje dolaze i o smislu života, dobrote i pomaganja uopće. Iako se roman iščitava kao kronika materijalnih i emocionalnih nepogoda koje pogađaju protagonista kao predstavnika cijele jedne nacije pogođenih krizom, čita se iznenađujuće lako. Kroz surovu povijest vodi nas Danielov optimizam u svim situacijama koji i nas tjera na promišljanje o odustajanju te na koncu nagoni na nadu.

Pomislio sam: nepobjedivi smo. Sve dok budemo vjerovali u sebe, bit ćemo nepobjedivi i događat će se nevjerojatne stvari.

Romanom Prosječni indeks sreće Machado kao da je odlučio svakome od nas dati recept za sreću – ili barem putokaz kako ju trebamo tražiti u vlastitim načelima i stavovima. Vrijednost nadahnjujuće priče o trima životima i jednom prijateljstvu i pouka koje se iz nje iščitavaju prepoznala je i Europska unija dodijelivši Machadu Nagradu za književnost. Roman se iščitava i kao himna humanizmu koji se na koncu nameće kao jedino moralno rješenje, a u njemu svatko može pronaći barem utjehu i toliko potreban dašak optimizma.

Unatoč svemu, dani na ovome svijetu još su uvijek satkani od svjetla, a noćna tama u nama još uvijek izaziva strah. I mi smo još uvijek ovdje.