Mlada plesačica Josipa Štulić u solo izvedbi progovara o suvremenom življenju i odrastanju
Autobiografska plesna priča „This is not a love song“ mlade talentirane Josipe Štulić izvedena je u sklopu programa Koreospektar u Zagrebačkom plesnom centru.
Autobiografska plesna priča „This is not a love song“ mlade talentirane Josipe Štulić izvedena je u sklopu programa Koreospektar u Zagrebačkom plesnom centru.
What is the size of your dreams? What is the size of this room? What is the size of your expectations? What is the size of a mistake? What is the size of YOU? samo su neke od dubokih, oslobađajućih rečenica s kojima je mlada diplomirana plesačica i prvostupnica politologije Josipa Štulić iz Zadra započela svoju solo izvedbu pod nazivom „This is not a love song“. Završila je suvremeni ples na Salzburg Experimental Academy of Dance u Austriji te je izabrana kao stipendist na Tisch Dance Summer Residency Festivala. Svoj je talent pokazala ovom autobiografskom izvedbom i okušala se po prvi put u solo nastupu.
Svoju je predstavu premijerno izvela u 2016. koja se na plesnoj sceni ponovno pojavila u sklopu programa KOREOSPEKTAR Zagrebačkog plesnog centra 16. i 17. siječnja. Koreografkinja i izvođačica smislila je ovu izvedbu sa slovenskim plesnim umjetnikom Matejem Kejžarom kojeg naziva svojim mentorom, a u realizaciji joj je pomogla i sestra Ivana Štulić, jednako talentirana studentica Likovne akademije.
Ovo nije ljubavna pjesma spoj je pokreta, glazbe, teksta i pjesme koji Josipa posvećuje svim ženama u svojoj obitelji. Predstavom progovara o svojim početcima, pokazuje kako promatra svijet oko sebe, poziva na promišljanje o našim željama, aspiracijama i postupcima te osuđuje osuđivanje i „skrivanje pod maskama“. Improvizirani plesni pokret kombinirala je zvucima Madonne i Cheta Fakera, ali i sama proizvela klapsku glazbu koristeći voice procesor principom loopinga. Spaja duhovite izvedbe Tajči s dubokim izvedbama tradicionalne hrvatske glazbe, a u pokretima varira od minimalističkih trzajeva i pogleda do vrhunaca lirskog suvremenog stila. Poigrava se jednostavnim elementima poput obične odjeće i bijele maske, ali hrabro ubacuje i role ukrašene zelenim LED-svjetlima te do kraja predstave oboji svoje tijelo u srebrne tonove.
– Volim što sam mogla eksperimentirati i improvizirati u ovoj izvedbi. Koreografi i izvođači suvremenog plesa brišu granice između publike i plesača, što mi je dalo osjećaj da sam ja publika i da je publika ja, rekla je u tribini koja se održala nakon predstave.
– Vrlo cijenim mišljenje svoje publike. Da, plešem za sebe, ali jako volim nastupati za nekoga, ne samo za prazne zidove u dvorani. Osjetiti emocije publike, gledati njihove reakcije tijekom i nakon izvedbe daje mi osjećaj da radim nešto vrijedno i dobro.
Njeni su gledatelji posebno naglasili važnost i jačinu početka predstave koja ih je odvela na put propitkivanja njihovih želja, odabira, očekivanja, svakodnevnih postupaka. Josipa objašnjava taj dio kao dio tradicije sela blizu Zadra za koji je saznala dok je smišljala predstavu:
– Zanimljiv je to poganski ritual u malom gradiću kod Zadra gdje se, kada osoba umre, njeno tijelo procijeni udaljenošću dva kamena koja polegnu iznad glave i ispod stopala. Čak i kada se osoba pokopa, ljudi se dolaze opraštati kod tog kamenja, ne kod tijela jer tu „veličinu“ smatraju vrijednošću čovjeka. Zato sam na početku predstave ležala – umrla sam i započela sve pitanjima o svojoj veličini i veličini svijeta, objasnila je Josipa.
Na prvi pogled nepovezana, ali u konačnici duboka i moćna izvedba potiče na mnoga pitanja, što je svakako cilj svake umjetnosti danas. Zanimljivo je bilo vidjeti veselu i opuštenu Josipu nakon izvedbe koja je bila gotovo kao i ona, duhovita i šarmantna, ali svakako tajanstvena i uvjerljiva.
Kratki trailer predstave možete pogledati na sljedećoj poveznici.
