Kako proživjeti „Živjeti“ – roman mlade autorice koja iznova nadmašuje već velika očekivanja publike
Roman Jelene Kastaneti stvara priču koja postaje istinitom onoliko koliko mi želimo da bude istinita. Stvara i razara svjetove, piše i briše idilične životne trenutke koje želimo doživjeti, ali se bojimo svega što nose sa sobom.
Roman Jelene Kastaneti stvara priču koja postaje istinitom onoliko koliko mi želimo da bude istinita. Stvara i razara svjetove, piše i briše idilične životne trenutke koje želimo doživjeti, ali se bojimo svega što nose sa sobom.
Jelena Kastaneti autorica je zbirke poezije, dviju zbirki kratkih priča, romana (Moj) Dnevniče te najnovijeg romana Živjeti koji snažno progovara o ljubavi između dvaju različitih svjetova koji (nekad) skladno funkcioniraju. Nadasve poetskim pristupom osvježava i naglašava potrebe partnera koji vole na sebi svojstvene načine i uče kako živjeti i uživati u življenju. Ovim je ostvarenjem postala jedno od najplodnijih imena mlade generacije hrvatskih književnika.
Knjigu sam dobila oko Božića i radovala sam joj se kao malo dijete vatrometu, no nešto u meni kao da se bojalo pristupiti tim stranicama. Do danas. Bojala sam se završetka i onoga što želim doživjeti. Uzela bih je u ruke, otvorila i počela čitanje, ali ono bi ubrzo stalo jer sam imala osjećaj da je tematici pristupljeno na jedan čudan, ali istovremeno zadivljujući način. Tako bih danima ili čitala jedne te iste rečenice koje su na mene ostavljale snažan dojam ili razmišljala o onome što bi se tek moglo dogoditi. Iako se ne smije suditi knjigu po koricama, učinila sam upravo to – znala sam da je drugačija. Međutim, nisam se usudila pokvariti si kraj tako što bih pročitala posljednje stranice (kao što to obično činim). Odvažim se pročitati jedno poglavlje, pa me ono odvuče u sretan i spokojan svijet ljubavi dviju različitih osobnosti, a potom i drugo poglavlje, pa me ono odvuče u tih i sumoran svijet života pojedinca koji se bori s jednom od žešćih noćnih mora. To burno poglavlje i svako poslije njega pročitala bih nekoliko puta samo kako bih osvijestila što se zaista dogodilo, kroz što protagonist prolazi i koliko muči samoga sebe.
U djelu koje prati dvije uzročno-posljedično povezane radnje ispunjene željom za ljubavi i životom te pomirenjem s gubitkom, osobnosti dvoje mladih ljudi oslikane su kao spomenar. Odnosno, likovi kao da se temelje na proživljenim uspomenama koje prepričavaju i stvaraju osobe koje nisu spremne suočavati se s velikim, zastrašujućim istinama stvarnosti te radije žive upravo u tim sjećanjima. Nagli prevrati u radnji sugeriraju i snagu čovjekovih razmišljanja, raspoloženja i opijenosti ljubavnom sudbinom; kako zapravo počinjemo živjeti kada djelić nas umre ispričala je autorica kroz najsitnije detalje. Dvoje nadasve različitih mladih ljudi pronašlo se na dobrom mjestu u dobro vrijeme, gradili su odnos temeljen na manama i prihvaćali jedno drugo kao nesavršeno savršene, koliko god to klišejski zvučalo. Tražili su utočište u svojim gnijezdima emocionalne (ne)stabilnosti i živjeli u nedostatku razumijevanja i kvalitetne komunikacije koja bi im osigurala sreću.
– Svi smo mi tek zbroj svojih odluka. Kad puštamo ljude u život, ne biramo samo čovjeka. Biramo i verziju sebe koja će iz tog odnosa nastati. Kad ljude zaobilazimo u životu, ne odričemo se samo sebe. Odričemo se i potencijalne verzije sebe. – citat je iz romana Živjeti.
Partneri se slažu i svađaju, grle i udaljavaju, pjevaju i plaču, proživljavaju i izražavaju svoju ljubav različito, podnose žrtvu i čine sve kako bi održali kakav-takav sklad u odnosu. Lena i Alex protagonisti su ovoga romana koji prvo trebaju naučiti živjeti za sebe, a tek onda za druge. Trebaju živjeti kako bi ispričali tu jednu priču s toliko ispreplitanja, znatiželje, strasti za razumijevanjem i podrškom i ostali prisebni. Oni nisu bili prisebni: tražili su se, živjeli su, ali stvorili su od sebe osobe koje tek patnjom saznaju tko su.
Roman Jelene Kastaneti stvara neželjenu, ali stvarnu životnu priču koja postaje istinitom onoliko koliko mi želimo da bude istinita. Stvara i razara svjetove, piše i briše idilične životne trenutke koje želimo doživjeti, ali se bojimo svega što nose sa sobom. Ovim, a vjerujem i svakim novim djelom, autorica će postupno nadmašivati samu sebe, pa i sami više nećemo znati što očekivati i kako pristupiti knjizi – hoćemo li se bojati i tražiti izgovor za nečitanjem ili ćemo biti hrabri i pročitati je u dahu? Možda ćemo i svako novo djelo htjeti samo proŽivjeti.
