IZVJEŠTAJ: U Zadru održano predavanje „Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj”

U multimedijalnoj dvorani Sveučilišta u Zadru, u četvrtak 16. travnja, Aleksej Gotthardi Pavlovsky ,doktor etnologije i kulturne antropologije, održao je predavanje naziva „Narodnjaci i turbofolk u Zadru”, što je uostalom i naziv njegove nove knjige koju je pritom promovirao.

Iako je turbofolk u Hrvatskoj doživio svojevrsni procvat zadnjih 20 godina, Gotthardi Pavlovsky je dokazao da ta glazba u Hrvatskoj ima tradiciju dugu preko 50 godina. Iako je samo četvero sudionika iz publike na Gotthardi Pavlovskyevo pitanje odgovorilo slušaju li narodnjake, interes publike za ovu temu bio je očit.

Autor je predavanje vodio entuzijastično te je uz česte glazbene podloge turbofolk pjesama karakterističnih za određeno razdoblje i sam podizao ruke u veselom tonu.

Počeci turbofolk glazbe dokumentirano sežu od 1926. godine, kada je u Srbiji postojala glazba na tragu tradicije, ali uz gotovo besmislene, dvosmislene (seksualne) priče i konotacije. Dotad je u Hrvatskoj organizacija Seljačka sloga, odnosno kulturna organizacije Hrvatske seljačke stranke, očuvala hrvatske narodne pjesme, popijevke.

No, ta je glazba nestala prije 50-ak godina, kada ju je počela zamijenjivati romska, makedonska, srijemska glazba, koju sa sobom donose vojnici iz područja istoka Jugoslavije. Nakon uvođenja socijalizma, odnosno komunizma, nakon Drugog svjetskog rata seljaci su protjerivani sa zemlje u duhu industrijalizacije zemlje te za jednog takvog hibridnog čovjeka, stvara se i hibridna glazba, koju su slušali i dezorijentirani seljaci sa sela. U Hrvatskoj takva glazba postaje popularna od 1960-ih, što nas navodi na zaključak da to nije noviji fenomen.

Dakle, cajke u Hrvatskoj imaju tradiciju dužu od 50 godina, iako se slušala uglavnom na selima i na gradskim periferijama. U isto to vrijeme, dakle 1960-ih, dolazi do promjene u glazbi. Narodnjaci uzimaju elemente popularne glazbe tog vremena te upravo taj faktor uzrokuje njihovu današnju uspješnost. Narodna glazba prilagođava se novim stilovima kroz vrijeme te je tradicijska forma podložna promjenama.

Čak i struja putem električne i bas gitare, sintisajzere 1970-ih, također ulazi u tu glazbu, te se i zabavnjaci tad okreću narodnjacima. Pjesma „Čežnja” Hanke Paldum spoj je narodnjaka i zabavne glazbe uz sudjelovanje Milića Vukašinovića. Mogućnost brze zarade bez preduvjeta prevelikog talenta privuklo je brojne nove izvođače. Halid Bešlić je u turbofolk uvodio i orijentalne elemente u pjesmi „Neću više dijamante”. Dakle, tada dolazi do izrazitih utjecaja turskih ili čak arapskih motiva u pjesmama, štoviše preuzimaju se gotove pjesme te se prepjevavaju  od strane glazbenih autora poput Sinana Sakića ili Dragane Mirković.

Otprilike od 1982. godine dolazi do bunta, revolucije gdje je Lepa Brena predstavljala određen spoj Istoka i Zapada kroz nešto što bi se nazivalo disco folk. Takva glazba Lepe Brene s početka i sredine 1980-ih stilski podsjeća na Huljićeve početke s Magazinom. Interesantno je da takav spoj Istoka i zapada nije bio karakterističan samo za područje bivše Jugoslavije. U Engleskoj je 1980-ih među pakistanskim iseljenicima u Engleskoj popularna bila banghra, tip glazbe u kojoj su se sintetizirali orijentalni ritmovi i tada suvremena elektronska zapadnjačka glazba

Ono što su i neki posjetitelji predavanja primjetili jest kako turbofolk glazba djeluje na emocije, te je Gotthardi Pavlovsky spomenuo kako je uslijed pobuđivanja nižih strasti, turbofolk glazba svojevrsni ventil za otpuštanje stresa, te često dolazi do razbijanja čaša, a u nekim ugostiteljskom objektu gdje se takva glazba pušta postoji „ćošak za čaše” namijenjen upravo razbijanju čaša.

Turbofolk glazba nastavila se prilagođavati suvremenim glazbenim trendovima te na tragu uspjeha grupe ET u Hrvatskoj, u Srbiji su se pojavili glazbenici poput Ivana Gavrilovića „200 na sat”, koji je u turbofolk ukomponirao europsku dance glazbu u svojevrsni techno turbo folk. Rambo Amadeus je svijet upoznao s ironičnim terminom turbofolk koji je uspio zaživjeti iako su se mnogi glazbenici, poput Lepe Brene, ograđivali od tog pojma.

Sami Srbi su s dozom sarkazma u glasu spominjali kako ; „Od sve glazbe samo turbofolk dajemo svijetu”. Od 1998. godine i kod hrvatskih autora primjećuje se ritmička metrika svojevrsna turbofolku, poput Severinine pjesme „Rastajem se od života” dok je „Moja štikla” otvorenije naginje turbofolku.

Jedna zanimljivost koju je autor priredio za kraj je konstatacija kako su i Thompsonove „Čavoglave” po svojoj strukturi narodnjak, te da Šerif Konjević ima jednu pjesmu koja neodoljivo podsjeća na „Čavoglave”. Autor smatra da je Thompson na taj način Srbiji (odakle potječe turbofolk) odlučio vratiti „njihovim vlastitim oružjem”.

Jedina manja zamjerka koja se može pronaći kod predavanja Gotthardi Pavlovskog odnosi se na to što je temi pristupio isključivo s etnološkog i kulturalnog stajališta, što je i razumljivo s obzirom na njegovu profesiju. No, možda je ipak nedostajala jedna dublja analiza tog fenomena, osobito psihološka analiza pojedinaca, odnosno skupina gdje takva glazba uživa visok status. No to je možda tema za neko drugo predavanje.