„Glas savjesti Izraela” donosi memoare nabijene emocijama, ratom, egzistencijom i nadom

Etgar Keret rođen je 1967. godine u Tel Avivu gdje živi, a predaje na Sveučilištu Tel Aviv te na Sveučilištu Ben-Gurion u Beršebi. Dijete je roditelja koji su preživjeli holokaust i ima dvojno državljanstvo – izraelsko i ono domovine svojih roditelja – Poljske. Njegova djela poput Pizzerija Kamikaze i druge priče jesu bestseleri u Izraelu te su prevedena na dvadesetak jezika. Ujedno, filmofili će ga prepoznati po redateljskim sposobnostima, polju na kojem je ostvario zapaženu međunarodnu karijeru. Memoare Sedam dobrih godina u hrvatskom izdanju objavila je 2018. godine izdavačka kuća Fraktura.

Tijekom posljednjih sedam godina svojega života susreće se s raznim nedaćama, od rođenja sina usred terorističkog napada pa sve do smrti oca od karcinoma. Tijekom tih sedam godina ovaj izraelski pisac iznosi svoju intimu na stranice papira i pruža ih čitatelju u nadi da će njegove duboko promišljene opaske biti shvaćene i da će promijeniti pogled i pristup trenutnoj situaciji.

Na samom početku svojih memoara bavi se objašnjavanjem pojma rata za same Izraelce. Nerijetko se iz medijskih natpisa moglo protumačiti da jedino što Izraelci žele jest ratovati i da im ratovanje donosi određenu satisfakciju, no to nije istina.

– I ne, nije da mi Izraelci žudimo za ratom, smrti ili žalovanjem, nego žudimo za tim starim vremenima koja je spomenuo taksist. Žudimo za pravim ratom umjesto ovih iscrpljujućih dugih godina intifade u kojima nema crnog ni bijelog, samo sivog; u kojima nismo suočeni s naoružanim vojnim snagama, nego s nepokolebljivim mladim ljudima opasanim eksplozivom; godinama u kojima je odvažnost prestala postojati, a zamijenili su je dugi redovi ljudi koji čekaju na našim kontrolnim točkama, žene koje samo što nisu rodile i starci koji jedva trpe zagušljivu vrućinu. –

Prijašnji način ratovanja koji ne uključuje bombaše samoubojice podrazumijevao je mogućnost prestanka. Nakon nekoliko godina ratovanja žrtve su postale prevelike na obje strane te se rat mogao okončati. No kada je iznenadno zaletavanje kamionom u veliku skupinu ljudi sredstvo ratovanja, onda se čini kao da takav rat nikada neće završiti.

Izraelski glas savjesti se ne bavi isključivo temama ratovanja i položaja Izraela u njemu, već su objavljeni memoari prepuni bisera mudrosti poput citata u nastavku.

– A onda se počneš pitati: je li to istina ili fobija? Nalaziš li te poluantisemitske događaje u vlastitom umu zato što ih očekuješ? –

Ovu rečenicu Keret je zapisao nakon što se našao u situaciji koju je pogrešno procijenio i mislio je da je svjedočio napadu Nijemca na Židova, ali nije bio u pravu. No pitanje koje je postavio jest pitanje za duboko promišljanje. Naime, ne moraju u pitanju biti isključivo antisemitski događaji, već ovo pitanje može vrijediti zamijenjeno s bilo kojom tematikom poput negativnih i pozitivnih događaja. Ako jedino što vidimo jesu negativni događaji, je li to zato što ih očekujemo? Ako jedino što vidimo jesu nepravda i smrt, je li to zato što ih očekujemo?

– I dok sam gledao svog brata u vojničkim hlačama i golog poprsja kako vodenim bojama slika kanjon podno baze, znao sam da kada odrastem, želim biti baš poput njega: vojnik koji, čak ni u uniformi, nikad ne zaboravlja da mu je duh slobodan. –

Nije li to ono što svi želimo? Dok se vozimo na fakultet, posao ili u kino te se ponekad utapamo u vlastitoj stvarnosti – nije li ono što želimo osjetiti – da nam je duh slobodan? Keret je u samo jednoj, tako laganoj i jednostavnoj rečenici, objasnio emociju njegova brata toliko dobro da je svatko poželio biti u njegovoj koži i osjetiti te iste emocije koje su ga prožimale.

U sklopu svojih memoara, unutar jedne epizode Etgar se dotaknuo i političara pomoću anegdote koja se odvila s njegovim sedmogodišnjim sinom Levom te se može primijeniti na apsolutno sve političare i moćnike. Nakon što je otkriven da u vrtiću jede slatkiše, iako im to nije dopušteno, Lev nije dijelio slatkiše s ostalom djecom upravo iz navedenog razloga – jer djeci nije dopušteno da jedu slatkiše u vrtiću. No kada ga je Etgar upitao kako onda on može jesti slatkiše kada je dijete, odgovorio je kako se na njega ne odnosi to pravilo jer je on mica maca. Idući zvuk koji je ispustio bio je glasanje mačke.

– Godinama sam uzaludno pokušavao shvatiti zašto takvi utjecajni, uspješni ljudi u nekom trenu odluče prekršiti zakon riskirajući kaznu i izopćenje, kad već ionako imaju sve. … Ti ljudi, baš kao i moj sin, varaju, kradu i lažu samo zato što su uvjereni da su mačke. I baš kao ni ti neodoljivi krznati vrhnjelisci, ni oni se ne trebaju podrediti istim pravilima i zakonima koji u pokornosti drže znojne dvonošce oko njih. –

Usporedba koju je Keret ovdje istaknuo nevjerojatno je vjerodostojna. Pridodao je i ilustraciju suđenja bivšem izraelskom premijeru Olmertu, koji se opravdava kako se na njega ne odnosi državni zakon zato što je on poznat kao lijen i debeo mačak. Nakon što je od njega zatraženo pojašnjenje, učinio je isto što i Lev, tj. ispustio zvuk glasanja mačke. Na taj način prikazao je zašto moćnici potkradaju ostatak ljudi. Zakoni su dobri, smatraju oni, i trebaju se primjenjivati – ali ne na njih zato što su oni izvan okvira tih zakona. Upravo zbog toga dolazi do situacija mita i korupcije, krađe, pronevjere i ostalih slučajeva. To nisu ljudi koji su bili na rubu preživljavanja i nisu znali hoće li uspjeti preživjeti do idućeg dana, nego su se ogriješili o zakon samo zato da dobiju više nego što već posjeduju.

Jedna od tema kojima se bavi Etgar Keret u svojim memoarima jest uloga pisca per se. Pisac kao figura koja opisuje stvarnost i koja u pojedincu izaziva emocije toliko duboko skrivene da nije ni bio svjestan njihova postojanja. Zabilježio je epizodu u kojoj je gostovao na čitanju s dvoje mladih i još neafirmiranih autora, stoga nije mnogo očekivao. No kada je druga spisateljica započela s čitanjem svojega teksta, njemu se zavrtjelo u glavi. Naime, ona je svojom pričom i tematikom s kojom se mogao u potpunosti poistovjetiti u njemu izazvala emocije koje se skrivaju duboko i tinjaju kao vječni plamen, no tako su dobro skrivene da samo on zna da postoje. Upravo to je uloga pisca.

– Pisac nije svetac, ni pravednik, ni prorok koji stoji na vratima: on je samo još jedan grešnik čija je svjesnost malo oštrija, i upotrebljava malo preciznije riječi da opiše nezamislivu stvarnost svijeta. On ne izmišlja misli i osjećaje – oni su ovdje bili mnogo prije njega. Nije nimalo bolji od čitatelja – ponekad je i mnogo gori – a tako to i treba biti. Da je pisac anđeosko biće, provalija koja ga razdvaja od ostatka svijeta bila bi tolika da njegovo pisanje ne bi moglo doprijeti dovoljno blizu da nas dirne. Zato što je ovdje, tik uz nas, do vrata ukopan u blato i prljavštinu, on je taj koji više i od koga drugog može s nama podijeliti sve što se događa u njegovoj glavi, u njenim osvijetljenim, a pogotovo u njenim mračnim dijelovima. –

Njegova žena Shira Geffen, koju u memoarima ne imenuje, savršeno je opisala ulogu pisca te nam je Keret prenošenjem njezina opisa dopustio još dublji ulazak u svoju svijest. Očito je da on samoga sebe vidi na način na koji je opisala njegova žena jer da to nije slučaj, ovaj dijalog ne bi pronašao svoje mjesto u novoobjavljenim memoarima.

– A nas dvoje? razmislila je na tren moja žena u taksiju. Mi isto živimo onako kako smo se sreli. Život nam je jedno, a ti ga uvijek prepraviš da na neki način postane nešto drugo, zanimljivije. To je ono što i pisce rade, zar ne? –

Iznimno je teško obavljati ulogu koju je na sebe preuzeo ovaj autor. Naime, u ovom bezosjećajnom svijetu, u kojem moćnici misle da se zakoni ne odnose na njih, tj. da su oni izvan zakona, u kojem mladi ljudi postaju žrtve i, pogrešno uvjereni u ispravnost svojega cilja, čine pogreške koje okončavaju njihov bolno prekratak život, postoji osoba koja se zove Etgar Keret. On je osoba na koju ovi događaji iznimno utječu i prema kriterijima takvoga bezdušnog svijeta on je slaba karika i njega bi se trebalo riješiti. No velika je razlika između nečega što bi se trebalo učiniti i zbiljsko činjenje određene radnje. Etgar Keret pojedinac je koji u ovaj bezosjećajni svijet donosi toplinu, pruža osjećaj doma između redaka svog rukopisa i, realno sagledavajući situaciju iz raznih aspekata, budi nadu za bolje sutra u pojedincu. Osjećaji sreće, ljubavi, zajedništva, obitelji koji se protežu kroz memoare nadjačali su osjećaje tuge, slomljenog srca, nesreće s kojima nam pokazuje da se ipak, unatoč svom zlu na ovome svijetu, isplati otvoriti oči svakoga dana, protegnuti se i udahnuti svjež zrak novoga dana s osmijehom na licu.