Gavellina „Gospođa Bovary” uspješno dočarava smrtonosne iluzije Emme iz 19. stoljeća
– Sadržaj je poznat i ironičan. On je volio nju, ona nekog drugog. On je ipak volio nju, a ona nekog trećeg. On je i dalje volio nju, no ona nekog četvrtog. A taj nije ni postojao.
– Sadržaj je poznat i ironičan. On je volio nju, ona nekog drugog. On je ipak volio nju, a ona nekog trećeg. On je i dalje volio nju, no ona nekog četvrtog. A taj nije ni postojao.
Gustave Flaubert davne je 1857. godine u duhu tada aktualnog književnog perioda prikazao ispraznost braka i malograđanske sredine kroz lik Emme Bovary. Smjestio ju je u provincijski gradić, realistično prikazajući bijedu i preljub. Duh koji je ovaj pisac stvorio, lik koji vapi za pustolovinom, preuzima Ivana Sajko i gradi svoju priču oko njega. Prepoznatljiv, a drugačiji, premijerno je uprizoren u predstavi Gospođa Bovary ovog rujna na Gavellinim daskama. Klasičnu priču Saša Božić režirao je na nimalo klasičan način.
Predstava se ne vrti oko konkretnih događaja i situacija, već je zaokupirana maštanjima i čežnjama Emme utjelovljene u miljenici Gavelline vjerne publike – Jelene Miholjević. Emma tako svoja nadanja prostire po čitavoj pozornici, a svoju smrtonosnu usamljenost uspješno približava publici. Kaotičnosti i okrutnosti iščekivanja nedvojbeno doprinosi neprestana prisutnost likova – onog muškarca koji istinski i do kraja voli glavnu junakinju i svih onih muškaraca s kojima ona bježi prema onom što voli. U riječi izgovorene na samom početku predstave možemo sažeti cjelokupno ostvarenje:
– Sadržaj je poznat i ironičan. On je volio nju, ona nekog drugog. On je ipak volio nju, a ona nekog trećeg. On je i dalje volio nju, no ona nekog četvrtog. A taj nije ni postojao.
Spomenute 1857. godine on je volio nju, a ona je voljela novac. Osvrnimo se oko sebe u 2016. godini, što vidimo? Emme Bovary. Vidimo ljude koji trče bez predaha za tim istim novcem, za stvarima, za skupim kaputima, za nekim svijetom kojeg nikad nismo vidjeli i za koji nismo sigurni postoji li uopće. Trčimo za nestvarnim muškarcima, za nestvarnim ženama, za nestvarnim ljubavima. Maštamo o sreći kao da je negdje drugdje. Ne osjećamo je jer odbijamo biti sretni siromašni.
Premda Sajko nije potpuno preuzela izvornu Gospođu Bovary, savršeno je u svoj dramski tekst utkala isključivo njenu emotivnu prazninu, melankoliju i suicidalnu erotiku. Zahvaljujući Jeleni, Emminom mužu Charlesu – Igoru Kovaču, Svenu Medvešeku, Filipu Križanu, Nikoli Baće, Ivanu Grčiću i Franji Dijaku svi su se nalazili u akciji ili dijalogu, izmiješani jedni s drugima u velikom krajobrazu koji ih obavija, cjelina je urlala, istodobno se čulo mukanje volovova, ljubavni uzdasi i predsjednikov govor, baš kako je to Flaubert zamislio.
I dok su dug i dosada tvrdoglavo stajali u središtu sat i nekoliko minuta predstave, nije se dogodilo ništa osim čekanja. Dani iza Emme ostavili su za sobom polja tuge i razočarenja, a ekonomska mjerila ostala su jednako bolesno ista. Stanje emocionalnog kapitalizma omogućilo je cijeni njene potrage za srećom da se uzdigne do nebesa i natjera je da digne ruku na nadu, jedino što je uvijek imala i osjećala.
Još je niz izvedbi predstave Gospođa Bovary ispred nas. Svratite, stoga, do kazališta u Frankopanskoj – toplo preporučamo.
