Elephant and the Moon: „Lijepa ti je ta muzika, ali ja tebe ništa ne razumijem na tom engleskom“

Ako se krećete po koncertima domaćih rock izvođača i bendova, možda vam je za oko, uho ili pak za prijedlog na Facebooku osvanulo ime Elephant and the Moon.

Iza njega skriva se mladi kantautor Petar Vranić kojega često možete sresti i vani, među ekipom.

Jedan od zapaženijih nastupa svakako mu je bio onaj na zagrebačkom INmusicu, a 12. kolovoza zasvirat će i na British Knights, novoj pozornici velikog budimpeštanskog Sziget festivala.

Odlučili smo Petra nakratko prekinuti u miješanju smjese za falafele te preispitati kako diše ovaj iznimno talentirani mladić, čije pjesme vam preporučamo uz romantične zalaske sunca.

Prvo bješe solo čovjek, onda postadoše bend, ali na Szigetu opet solira. Kako bi nam ti opisao Elephant and the Moon?

I bi svjetlo! Ja sam odavno Slona okrstio alko-pop bendom, zasad mi je to najdraža žanrovska odrednica. Pisao sam još davno odgovor na to pitanje za slanje press obavijesti, od čega sam na kraju odustao, ali zašto da ga ne prenesemo ovdje.

Pjesme Elephant and the Moona žive u zadimljenim podrumskim barovima, gdje stari klavijaturist hrapavim glasom pjeva jazz posljednjim gostima koji još nisu utopili sve svoje brige. Spavaju u borama muškarca koji sjedi u dineru kraj autoceste usred ničega i razmišlja gdje još može pobjeći od sebe. Tuguju zajedno sa ženom koja ne može zaspati jer ju bude isprekidani otkucaji slomljenog srca. Ljenčare u nervoznim drhtajima klinca koji sjedi na haubi tatinog starog auta s rukom naoko nehajno ovijenom oko djevojčinih ramena, dok se natječu tko će od njih prvi vidjeti zvijezdu padalicu u toploj ljetnoj noći.

Sviraš većinom gloomy glazbu koja je savršena za buljenje u zid – u pozitivnom smislu. Također, sve pjesme su ti na engleskom. Je li prvo odraz duševnog stanja, a drugo neka nada i u inozemni probitak?

Popravio sam se na tom polju! (smijeh) Kako sad stvari stoje, ravnopravan je odnos bržih i sporijih pjesama za album. Počeo sam slušati dosta punk rocka u zadnjih godinu-dvije, pa nove pjesme mnogo više duguju Menzingersima, Hold Steadyju i The Gaslight Anthemu nego mojim akustičnim herojima.

Pa nije lajtmotiv, iako puno lakše dogovaram koncerte u inozemstvu zbog toga. Kada sam kao tinejdžer počinjao pisati, uvijek sam pisao na engleskom i samo tako i nastavio. Sigurno je igralo ulogu i to što oduvijek slušam samo šačicu bendova koji pjevaju na hrvatskom, ali ni za to nemam neki valjani razlog.

Sziget festival te pozvao ove godine da nastupaš na British Knights stageu. Kako je došlo do poziva, je li bilo filmski? Pere trema?

Filmski nije, ili bi barem bio veoma dosadan film. Igrom slučaja bio sam u Budimpešti kad je mail stigao, prvo sam ga pročitao 4-5 puta, pa skakutao na mjestu i onda krenuo javljati par bližih prijatelja u caps locku.

Trema definitivno igra ulogu, što je čudno jer ju stvarno rijetko više imam. Na festivalima uvijek postoji publika najrazličitijih glazbenih afiniteta, pa nikad ne znaš kakve će biti reakcije.

Imaš poveći broj nastupa. Jesi li ikada probao po izgledu publike zaključiti kakva klika te sluša, jesu li to sve prljavi hipsteri ili? Koji ti je dosada najveći, a koji najmanji nastup?

Ja se uvijek zezam na tu temu, ali nekako stječem osjećaj da sam ustvari najmanje popularan među hipsterskom populacijom. Imam sreće da su ljudi koji vole moju muziku stvarno raznoliki, iako naravno, najzagriženiji fanovi su oni koji se i inače kreću u americana sferama.

Najveći nastup je vjerojatno bio onaj na Inmusic festivalu, ujedno i na najvećoj pozornici. (smijeh) Potpuno je nadrealno stupiti na pozornicu na kojoj si gledao hrpu bendova koje obožavaš i koji su utjecali na tvoju muziku.

Što se nefestivalskih nastupa tiče, obično se u Beogradu skupi puno ljudi. Beograd mi je možda i najdraže mjesto za sviračku posjetu, i koncert i druženje su uvijek sjajni.

Najmanji... Nemam pojma. Bilo ih je par, najčešće na turneji. Iako bih uvijek puno radije svirao pred malo ljudi koji su zainteresirani, nego pred puno ljudi koji su nominalno došli na koncert, a u stvari prepričavaju kako im je bilo u izlasku prošli vikend. Da je Dante poznavao takve ljude, vjerujem da bi im ostavio zasebni krug pakla.

U trećem mjesecu najavio si album prvijenac. U kojoj fazi je on trenutno i kada možemo očekivati da dođe na police prodavaonica?

Tada sam ga počeo pisati, da. Sada je većina pjesama pri kraju nastanka, tako da bi snimanje trebalo uskoro krenuti. Ima i nekih starijih fan favorites koji nikad nisu pošteno snimljeni, kao što je Driver, please. S obzirom da mi je If there ain't no room in Heaven prvo službeno izdanje, jako sam analan jer želim da sve ispadne točno onako kako sam zamislio, pa radije ne bih o datumima. (smijeh) Ali vjerujem da će se do kraja godine pojaviti na internetu.

 

Bi li svoje pjesme opisao više kao namijenjene parovima ili onima koji su prekinuli, ili ipak tu ima mješavine svega i svačega, ovisno o moodu?

Nasmijao sam se isprva jer sam se sjetio jednog tipa koji mi je rekao da su se on i njegova cura prvo bondali preko moje muzike, ne znam kako se to desi. (smijeh) Ja sam, kao slušatelj, dosta čudan po tom pitanju. Ima dana kada bih na tulumu rado pustio Magnolia Electric Company i bilo bi mi super kao da svira najhardkor EDM kaos.

Na novoj ploči, kao i u mojoj glavi, stvari su sada malo drugačije. Ja više nisam toliko doom & gloom, pa se to odrazilo i u pjesmama. Pomirio sam se s nekim stvarima koje su me dugo mučile, kao što su se s njima pomirili i heroji mojih pjesama, pa smo se složili da koliko god život ponekad bio težak, na kraju iz svih problema izađemo jači i bolji. Mislim da tu situaciju najbolje opisuje stih iz singla koji će najaviti album, imena Golden Age of Hollywood:

– I learned that when you fall, the world don't stop turnin' and the worst of the wounds, well, they never stop burnin'... But that's okay.

Na koju pjesmu si najponosniji što se tiče lyricsa? Je li teško natiskati emocije u nekoliko stihova?

Vjerojatno Rosalita, pjesma koju sam napisao prije koje tri godine ali je uvijek nešto nedostajalo muzički, sada mislim da sam konačno zadovoljan njome, pretpostavljam da će se naći na ovoj ploči ili barem nekoj singlici.

Gledam na to kao izazov, kako da kažem sve što želim reći, a da to opet ima neku formu i smisao. Za ovu ploču sam malo promijenio pristup pisanju, posudio sam taktiku romanopisaca i natjerao se da pišem svaki dan, kakav god da je rezultat. Najčešće su od toga ispadale kratke priče koje bih, kada sam bio zadovoljan, krenuo oblikovati u pjesme. Za mene neuobičajeno, za par pjesama sam prvo napravio muziku, a zatim dodavao tekstove.

 

S obzirom da si uključen aktivno u alternativnu indie scenu u Hrvatskoj, što misliš – dobiva li ona na popularnosti u posljednje vrijeme? Koga preporučaš za slušanje?

Meni se ne čini da dobiva na popularnosti, ne. Tu i tamo netko otkrije pojedini bend, ali to ne znači mnogo u globalu. Slušao sam razgovore o prebacivanju loptice krivnje za to između samih muzičara, medija, publike, organizatora koncerata, politike, ljudi guštera i chemtrailsa, ali mislim da ne možemo uperiti prstom na jedan konkretni problem. Hrvati generalno nisu neka nacija koja će aktivno tragati za novom muzikom, naročito ako se ne uklapa u njihov comfort zone.

Alternativci u manjim mjestima u pravilu ne izlaze iz okvira punka i metala i to se neće uskoro promijeniti. Nekada je i jezična barijera u pitanju, u mom slučaju, kao što mi je čovjek u Splitu dočarao rečenicom – Lijepa ti je ta muzika, ali ja tebe ništa ne razumijem na tom engleskom.

Novi EP Lovely Quinces je fantastičan, uvijek željno isčekujem nove pjesme Side Projecta, novi Marshmallow Notebooks vreba iza ugla, još uvijek često odvrtim Rough Charms Wooden Ambulancea s kraja prošle godine, a nova ploča Rebel Stara mi je definitivno regionalni album godine zasad. Drago mi je da se na cijelom Balkanu stvaraju novi zanimljivi bendovi koji izlaze iz okvira još-uvijek-nismo-prežalili-da-je-novi-val-završio-pa-smo-napravili-Azru-#4357-samo-za-vas! Dosta je toga bilo, 2015. je. Dižem čašu u ime toga da se taj trend nastavi.