„Dobar je tekst poput dobre glazbe – nije ga teško prepoznati ako imate ukusa“

U društvu prepunom spisatelja i spisateljica i u vremenu u kojemu je sve što se napiše i objavi književnost, jako je teško istaknuti se kvalitetom napisanoga. No da nije nemoguće, pokazala nam je Monika Herceg – ovogodišnja laureatkinja Goranova proljeća i dobitnica nagrade za mlade pjesnike. Skromna studentica fizike i novopečena majka djevojčice Kim podijelila je s nama razmišljanja o znanosti, životu i onome što ga čini lijepim – književnosti i poeziji.

Što nam mlada pjesnikinja i studentica fizike može reći o preplitanju umjetnosti i znanosti u vlastitom životu? Čega je više i kako balansiraš ta dva pola?

Za mene je znanost jako bliska umjetnosti – i jedno i drugo teži elegantnim rješenjima i ima visoku estetiku. Mislim da zastupljenost jednoga i drugoga ovisi samo o periodima života, ponekad je stvarno puno više znanosti i popularizacije iste, a nekad se više posvetim pisanju. To, naravno, ovisi o puno čimbenika: količini slobodnog vremena, poslu, raspodjeli ostalih obaveza itd. Zato se, recimo, studij oduljio, ali nije mi žao jer je to ono čime se volim baviti.

Jesi li oduvijek znala čime se želiš baviti u životu ili si se prije nekoliko godina kad je trebalo donijeti veliku odluku borila sama sa sobom? Kako je pobijedila fizika?

Znala sam od osnovne škole da će to biti ili fizika ili nešto vezano uz pisanje jer sam čitala i pisala puno. No fizika je puno konkretnija te se pisanjem mogu baviti uz nju, a, s druge strane, ne mogu znati fiziku bez konkretnog obrazovanja. Tako je fizika odnijela pobjedu na kraju.

Kako je izgledao tvoj književni put od napisanih prvih stihova, preko objavljivanja stihova u časopisima, pa do ove vrijedne nagrade? Kako si se probila  na književnu scenu i smatraš li da je to mladima danas teško?

Tek sam se relativno nedavno ponovno posvetila ozbiljno tome spletom okolnosti. Upoznala sam dva divna mlada pjesnika koje mi je drago nazvati prijateljima i koji su me motivirali, Gorana Čolakhodžića i Tomislava Augustinčića. Nakon toga uslijedilo je puno čitanja, a potom i puno pisanja. Oni su bili, i još uvijek jesu, puni strpljenja za čitanje mojega piskaranja i davanje savjeta. Naravno, ako pisanje shvaćaš ozbiljno, bitno ti je da dobro pišeš. Danas se puno piše i puno se objavljuje, ali to je mahom loša poezija ili loša proza. Najbolji način za neki početni test jest slanje radova u časopise jer tako vidiš jesi li na dobrom putu; natječaji su dobar pokazatelj kvalitete napisanog.

Mislim da se dobar tekst, tj. dobar autor uvijek može probiti – dobra proza ili poezija uvijek nađu put i do publike i do kritike. Kod nas postoji nekoliko bitnih natječaja za afirmiranje, Goran za mlade pjesnike i Na vrh jezika najbitniji su jer su medijski najvidljiviji. Obje nagrade uključuju objavljivanje zbirke pjesama, ali je važno naglasiti da oba natječaja imaju jako visoke kriterije i žiri koji je nezavisan te ga čine naši najbolji pisci. Smatram da je trenutno jako velik problem financiranje tih dvaju natječaja jer će ukidanje sredstava namijenjenih njima onemogućiti afirmiranje mladih s obzirom na visoke kriterije.

FOTO: Monika Herceg

Čovjek nikad ne stigne pisati koliko bi htio i želio. Ja sam uz studij i pisanje i radila, tako da mi je vrijeme za pisanje bilo zaista ograničeno. Najviše sam se tome posvetila sada tijekom trudnoće jer sam dala otkaz pa je pisanje došlo napokon na red. Kako će sad sve ići i s majčinstvom, vidjet ćemo.

Tvoja je poezija tematski širokog spektra i motivski je prilično raznolika. Odakle crpeš inspiraciju i koga bi navela kao književnog uzora?

Zasada me najviše inspiriraju selo, odrastanje i priroda. Cijeli rukopis koji je nagrađen nagradom Goran zapravo je pun takvih motiva. Što se tiče uzora, nisam sigurna da bih mogla izdvojiti nekog konkretnog. Puno je divnih pjesnika i prozaista. Kod mene je više stvar toga da mi neke knjige u određenom periodu života znače puno.

Gdje sve mladi ljubitelji književnosti mogu naići na Moniku Herceg? Osim što si jedna od organizatora Kvanta književnosti, sudjeluješ li na književnim tribinama, javnim čitanjima i sl.?

Dosad me se moglo čuti na Radio Studentu u emisiji Znanost na eteru kojoj sam voditeljica i urednica, no tu dolazi do izražaja ova znanstvena strana. Što se tiče poezije, najčešće se odazovem na čitanja na koja me se poziva kao gošću. U posljednje sam vrijeme gostovala u emisiji Poezija na glas pa me zainteresirani tamo mogu poslušati.

Šestar u ruci

VEZANO

„Stand up poetry” donosi autorske pjesme studenata i glazbeni nastup na zagrebačkom Velesajmu

---

ispružila sam dlan za deset udaraca šibom

lažem: ne znam za što sam kriva

čudovište koje zabija bratu

šestar u ruku

imamo samo sedam godina zajedno

i oboje pričamo izmišljenim jezikom

poput onog kako breskve

komuniciraju suncem među dlačicama

pomalo smo od svega

ljeti složeni od kratkih sjena

zimi učahureni u deke

nakon svakog udarca uzdahnem duboko

ali ne zaplačem

ruka se sama uplašeno povlači kad je ošine

glatka šiba od vrbe

VEZANO

Pula bila središte kulturnih događanja, u zanimljivom programu sudjelovali i studenti

---

imamo samo sedam godina zajedno

i ponekad

kad nitko ne gleda

svijetlimo u mraku

Što čitaš kad ne pišeš, onako za dušu?

Najviše poeziju jer trenutno najviše poeziju i pišem. Naravno, svašta se tu nađe. Od novijih naslova do klasika. Čitanje je najbitnije za pisanje.

S obzirom na to da se krećeš na književnoj sceni, smatraš li da danas studenti i mladi općenito čitaju više ili manje u odnosu na prošle generacije i što vidiš kao uzrok tomu?

Mislim da oni koje zanima književnost čitaju jednako danas kao što su čitali i prije. Jedino mi se čini da lektira u školama ne ide ukorak s vremenom te da neka djela jednostavno nisu privlačna današnjim generacijama. Tome, naravno, ima lijeka, ali budući da je zaustavljena i kurikularna reforma, nisam sigurna da će se to promijeniti u skorije vrijeme. Danas su informacije puno dostupnije, živimo u vremenu društvenih mreža i svakako bi i način predavanja književnosti trebao ići ukorak s tim. Smatram da obrazovanje ima veliku ulogu u činjenju književnosti privlačnom te da ju, nažalost, često ne odrađuje, što nas dovodi do generacija koje mrze matematiku i prirodne znanosti, ali i čitanje.

Budući da književnost danas obiluje novim imenima, kojim bi se kriterijima, prema tvojem mišljenju, mladi trebali voditi pri odabiru kvalitetnog štiva?

Kvalitetno štivo mora proći test i kritike i publike te je dovoljno vidjeti koji naslovi prođu oba kriterija. Na kraju, dobar je tekst poput dobre glazbe – nije ga teško prepoznati ako imate ukusa.

Što bi, kao mlada predstavnica nove književne generacije, ali i kao osoba čiji je rad mnogima inspiracija, poručila mladima o književnosti i životu općenito?

Nisam baš sigurna da sam i da bih trebala biti ikome inspiracija. Ali mislim da ljudi/mladi/osobe trebaju biti uporni, pogotovo ako pišu. S pisanjem je kao i sa svim u životu – uloženo se vrijeme i trud vraćaju, ali treba biti uporan i ne pristajati na manje od onog što želiš. Treba, također, pisati o onom što ti je bitno.

Što se tiče života, moj je poprilično van neke očekivane linije razvoja (pod očekivano mislim na očekivanja unutar većine društva koja ne smatram nužno dobrima). Tako da ja ne idem linijom koja se očekuje od mladih: faks, posao, obitelj nego kombiniram sve. A to je možda moj savjet mladima: da se opuste i žive kako vjeruju da treba i kako žele, a ne kako netko od njih očekuje.

Poezija i književnost ne mogu promijeniti društvo, ali mogu promijeniti pojedinca ako pojedinac to želi jer sve pročitane knjige obogaćuju, a time i mijenjaju – istaknula je Monika, a mi joj zahvaljujemo što je, zahvaljajući ustrajnosti, stvorila zbirku koja će, vjerujemo, obogatiti mnoštvo pojedinaca i cjelokupnu hrvatsku književnu scenu.