„Da bi žena bila pisac mora imati ili buran život ili bujnu maštu – kod mene je oboje i najgore“

Studentski dani znaju biti teški i stresni i često se znamo žaliti kako nemamo vremena ni za učenje, a kamoli za čitanje, pisanje ili bilo koji drugi hobi. A tek kada pišemo seminar! Koliko nam samo vremena treba da napišemo uvod, a inspiracija i dalje ne dolazi. Marina Radoš s tim nema problema. Oni koji prate njezinu stranicu na Facebooku s nestrpljenjem čekaju nove objave. Gotovo nema osobe koja nije pustila suzu zbog njih, a često i više puta mjesečno. Marina ima 26 godina, novinarka je, rođena je u Tomislavgradu, a živi u Splitu te preživljava od pisanja. Otkrili smo što je motivira da nas svakom ljubavnom objavom dirne u srce, a svakim političkim komentarom pogodi u srž problema!

Ti si primjer da se žena ne mora skidati da bi privukla pažnju. Na Facebooku imaš preko 30 000 pratitelja. Čime si privukla svoje obožavatelje?

Stalno me to pitaju. Do nedavno nisam znala zašto, ali sad znam. Nisam ih žarko željela privući, bilo je spontano. Spontano smo se zaljubili. Bar mislim.

Bojiš li se njihove kritike? Na Facebooku se mogu vidjeti komentari osoba koje se ne slažu s tobom ili se čak i obožavatelji međusobno porječkaju. Obeshrabruje li te to da pišeš dalje?

Ma ne. Najgore kritike, odnosno hejtovi dolaze u privatne poruke. Treba razlikovati kritiku i hejt. I volim kada ljudi iznose svoje mišljenje, ako imaju mozga. Ako nemaju, to me već nervira. Ne može me ništa obeshrabriti. Trenutno sam u fazi kada se ničega ne bojim. 

Što se promijenilo u tvom životu otkako je izašla prva knjiga ili otkad si otvorila svoju stranicu?

Otkako sam polu-javna osoba puno je ljudi otišlo iz mog života, ali srećom, došli su neki novi i bolji. Uostalom, to se svima dogodi u nekom periodu, bio on poznat ili nepoznat. Prva mi je knjiga promijenila život, to često naglašavam, i bilo je dana kad sam se pitala što mi je to trebalo u životu. Ali, prođe sve. Nitko nema idealan život, tko zna što bi me snašlo i kao potpunog anonimusa, možda duplo gore stvari. Ne žalim se.

Tek ti je 26 godina, a već si napisala dvije knjige. Odakle crpiš inspiraciju, što te pokreće i motivira?

Ma ja sam htjela još i više, ali nisam stigla. Inspiriraju me ljudi. Volim slušati pametne i zanimljive ljude. Uvijek mi je slušanje bilo draže od čitanja. Sve što pišem ili sam čula ili projicirala ili doživjela. Većinom doživjela. Znate kako kažu, da bi žena bila pisac mora imati ili buran život ili bujnu maštu – kod mene je oboje i najgore.

FOTO: Marina Radoš

Tvoje se dvije knjige nalaze na listi 10 najprodavanijih knjiga u BiH. Čime si kupila svoje čitatelje, odnosno prema tvom mišljenju imaš li ono nešto što ostali suvremeni pisci nemaju?

Nemam odgovor na to pitanje. To bi trebalo pitati njih. Pišem jer moram, imam tu potrebu, kao potrebu za jelom i pićem. Pisala bih jednako i da me nitko ne čita.

Tema tvog Mikija zabranjena je ljubav. Jesi li i ti možda doživjela jednu takvu?

Jesam, da. Zabrana ima više nivoa, ali je uvijek taj stop u glavama. Tko ikome išta može zabraniti?

Što je sve utjecalo na to da se iz jedne studentice razviješ u pisca i uspješnu mladu osobu?

Nemam pojma. Kombinacija sudbine i hrabrosti, vjerujem. Ne smatram se uspješnom kako to vi mlađe generacije vidite. Glupo je imati 26 i biti neostvaren barem u jednom polju, tako da je meni ovo moje sasvim normalno.

Što smatraš svojim najvećim uspjehom?

Činjenicu da još uvijek imam slobodu govora i činjenicu da imam ljude kojima govorim.

Što čitaš u slobodno vrijeme?

Ne stižem puno čitati, ali jako volim ex yu pisce: Tomića, Jergovića, Nuru Bazdur Hubijar, Brankicu Damjanović, Vedranu Rudan, Martinu Mlinarević Sopta. Ali, moja je omiljena knjiga Una Mome Kapora i čitam ju svake godine na svoj rođendan.

FOTO: Marina Radoš

Kakvi su ti planovi za budućnost?

Postati bolja u svom poslu. Postati bolja prema svojim ljudima i prema sebi. Planovi se izjalove, a ono što dobiješ kad se trudiš da budeš bolji, sigurno je bitnije. Imam neke svoje želje koje su spremne postati planovi, ali me više ne opterećuju. Učim se radovati malim stvarima.

Imaš li neku poruku za mlade?

Za studente? Imam – uživajte u dobu koje živite i ne žurite odrasti. Biti odrastao čovjek je koma.

Za kraj smo postavili Marini i nekoliko blic pitanja:

Ja sam... sretna žena.

         Ponosna sam na sebe jer...  sam neovisna.

Često sanjam o... dugom godišnjem odmoru na otoku.

Kao dijete sam bila... tatina mezimica.

Može me naljutiti... plitkoumnost i bezobrazluk.

Ja sam dobra u... zapletima radnje.

Raduje me... pisanje.