Bivši stanar Save održat će solistički koncert u Lisinskom
Pred Ivanov sutrašnji solistički nastup u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog razgovarali smo o počecima, uspjesima, poteškoćama koje su ga kroz sviranje pratile te o trenutnom boravku u Weimaru.
Pred Ivanov sutrašnji solistički nastup u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog razgovarali smo o počecima, uspjesima, poteškoćama koje su ga kroz sviranje pratile te o trenutnom boravku u Weimaru.
Hochschule für Musik Franz Liszt svjetski je poznata akademija koja već godinama rađa uspješne glazbenike. Jedna je od dviju sastavnica Weimarskog sveučilišta koji još čini Bauhaus Universität. Hellene Tysman, Mariam Batsasvhili i Aljoša Jurinić samo su neki od glazbenika s weimarske akademije koji ostvaruju uspješne pijanističke karijere. U impresivnom društvu našao se i dvadesetdvogodišnji Ivan Galić koji je ove godine postao najmlađim korepetitorom na prestižnoj akademiji. Ivan se glazbom počeo baviti kao dječak u Imotskom, a sutra će održati solistički nastup u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Uoči koncerta s Ivanom smo razgovarali o počecima, uspjesima, poteškoćama koje su ga kroz sviranje pratile i o trenutnom boravku u Weimaru.
Kako je sve počelo? Za koga bi rekao da je najzaslužniji za otkrivanje tvog glazbenog talenta?
Sve je počelo kad su majka i otac primijetili moj osjećaj za glazbu i uključili me u crkveni zbor. Kad sam navršio osam godina, logičan je slijed bio upis u glazbenu školu.
Kao osnovnoškolac i srednjoškolac pored redovnih školskih obaveza izdvajao si vremena i za sviranje? Koliko si dnevno vježbao? Što danas možeš zaključiti, je li za uspjeh važniji talent ili vježbanje?
Kako sam odrastao, vrijeme koje sam provodio za klavirom moralo se povećavati. To nije bilo lako jer sam odrastao u sredini u kojoj glazba nije toliko popularna kao profesionalno zanimanje. Kao i svako drugo dijete, htio sam što više vremena provoditi na igralištu. Tu su ključnu ulogu odigrali roditelji koji su me poticali na stalno vježbanje klavira. Sati vježbanja variraju iz dana u dan, no nastojim vježbati oko 5-6 sati.
U Zagrebu si tri godine pohađao Muzičku akademiju i isto toliko vježbao u savskom 10. paviljonu. Kako je na tebe djelovao savski studentski život?
Savski studentski život zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju. Vježbajući u desetom paviljonu, sigurno sam ometao studente u obližnjim paviljonima. Vježbanje je proces koji nije toliko uhu ugodan kao krajnji proizvod. Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su više-manje bez pobune proživljavali taj proces. Život u domu zaista je specifičan. U tom sam vremenu sazrio kao osoba i, uz sve fakultetske obveze, mogao biti samo student.
Osvojio si mnogo državnih i međunarodnih nagrada. Koja ti je od njih najdraža? Koju smatraš najvećim priznanjem svoga rada?
Svaka nagrada ima svoju priču. Prisjećajući se svake od njih, vraćaju mi se uspomene na probleme na koje sam naišao i sate rada koje sam proveo za klavirom. Ako bih morao izdvojiti koju nagradu, to bi bila pobjeda na međunarodnom natjecanju Chopin Golden Ring u Sloveniji te druga nagrada i nagrada za najbolju izvedbu djela bečke klasike na međunarodnom natjecanju Mladi virtuozi u Zagrebu. S tog sam natjecanja izašao kao najbolje plasirani student zagrebačke Akademije te sam bio pozvan na Danube Fest (festival dunavskih zemalja) koji se održava u Ulmu (Njemačka).
U prijelomnim godinama karijere imao si zdravstvenih problema, i to sa šakom. Kako si prebrodio to teško razdoblje?
Problemi sa šakom javili su se na prvoj godini studija. Tada sam tek došao iz srednje škole te nisam ni znao koliko je ozbiljno za pijanista imati povredu ruke. Kroz taj period sam, srećom, prošao brzo i bezbolno, no ne znam kako bih se ponašao da mi se to dogodi danas, kad sam već jako ozbiljno ušao u pijanistički svijet.
Što te odvelo u Njemačku? Jesi li tamo vidio bolje uvjete za rad ili si se samo želio okušati u novoj sredini?
Jednom prilikom upoznao sam profesora Grigoryja Gruzmana, renomiranog europskog profesora. Radeći s njim, shvatio sam da jako dobro surađujemo te sam odlučio studij nastaviti u Weimaru.
Ove si godine postao najmlađi korepetitor na prestižnoj njemačkoj akademiji HfM Franz Liszt Weimar. Za glazbene laike, što to konkretno znači i što to za tebe kao za mladog pijanista u usponu predstavlja?
Korepeticija je grana glazbe koja se bavi suradnjom s drugim instrumentima. To je jako bitno za moju glazbenu budućnost jer kroz taj rad širim svoje glazbeno znanje i učim bolje slušati druge instrumente.
Početkom prosinca posjetio si Zagreb kako bi nastupio na audiciji za solistički nastup sa Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Kakav je Zagreb u tvojim očima nakon višemjesečnog boravka i studiranja u državi koja slovi za jednu od najboljih za studiranje i usavršavanje mladih ljudi? Možeš li uopće napraviti usporedbu ili su to sasvim različiti svjetovi?
Njemačka pruža mnogo mogućnosti za mladog pijanista, od koncerata, stipendija do suradnji s raznim kazalištima i orkestrima. Također, tu se nalazi puno stranih vrsnih studenata s kojima je zadovoljstvo dijeliti iskustva. Ne bih htio uspoređivati dvije Akademije dviju država jer su me obje profesionalno oblikovale.
Na spomenutoj audiciji mladi pijanist osvojio je vrijednu nagradu, a to je nastup na solističkom koncertu u pratnji Zagrebačke filharmonije u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Pored Ivana, svoja će umijeća zagrebačkoj publici predstaviti i drugi nadareni glazbenici. Koncert je u petak, 13. siječnja u 19.30 sati. Ulaznice su besplatne, požurite po svoju.
