ADU pita studente je li kazališna publika ikad pasivna

Akademija dramske umjetnosti poziva sve zainteresirane studente i studentice preddiplomskih i diplomskih studija Sveučilišta u Zagrebu da prijave svoje originalne teorijske radove. Odabrani radovi pozvat će se na studentsku konferenciju kao dio 9. revije DeSADU koja će se održati početkom studenoga.

Događanje DeSADU prilika je za mlade dramaturge i autore koji dolaze da javno prezentiraju svoje nove dramske radove pred publikom i tako izravno ispitaju funkcioniranje svojih radova u sučeljavanju s reakcijama publike, za što nemaju prilike u redovnom nastavnom procesu. Festival je natjecateljskog tipa, a najbolji dramski tekstovi uprizoruju se na kazališnoj reviji KRADU.

Teorijski radovi moraju biti u opsegu od 3 do 5 kartica teksta na zadanu temu Politike gledanja. Oni trebaju poštivati opće akademske odredbe i biti napisani sukladno njima. Uz rad je potrebno predati i sažetak u opsegu do 300 riječi te priložiti podatke o autoru/ici (ime i prezime, fakultet, godina studija). Zaprimaju se do ponoći 10. listopada 2017. na adresu elektroničke pošte desadu@adu.hr.
 

Politike gledanja:

– Kad i nije prisutna, publika egzistira kao neizostavan čimbenik u jednadžbi koju podrazumijevamo pod izvedbenim procesom. Ona je u njemu sveprisutna od početnih parametara do samog produkta, kad se najčešće i utjelovljuje. Taj je izvanjski promatrač faktor s kojim množimo svaku ideju u nastajanju i djelo u egzekuciji – nešto mu govorimo, nešto mu želimo pokazati, nešto mu poručujemo, prepričavamo, nekako ga uključujemo ili isključujemo.

Politike gledanja nazivnik je širokog spektra mogućih promišljanja odnosa između svjedoka kazališnog čina i njegovih izvođača odnosno između publike i izvedbenog djela. Dolazak publike često doživljavamo kao crescendo, zadnju sponu u kazališnom ciklusu, bez nje gotovo i da ne možemo pomisliti na teatar. Ako nitko nije ondje da ju upija, da s njome komunicira, postoji li predstava uopće? Dramska umjetnost njegovala je svoje poetike često sukladno svojim entuzijastima, a u današnjim trenucima raznolikih žanrova i rodova, previranja kazališta kao takvog, ponovno zaranjamo u pitanje značaja publike i je li ona ta zbog koje kazalište nastaje – ako jest, kako i zašto na određeni način oblikujemo njezin pogled u ili na njega.

Kako estetskim odabirima uvjetujemo načine gledanja i kojim metodama postavljamo odnose, što dobivamo kao rezultat tih uvjetovanja i kakve političke, socijalne ili estetske korelacije njima pobuđujemo? Koji je značaj publike koja sudjeluje ili participira u djelu (katkad i potpuno preuzimajući ulogu izvođača)? Možemo li povući granice između aktivnog dionika i pasivnog gledatelja i je li publika ikad pasivna u kazalištu? Možemo li govoriti o njenoj aktivaciji? Što je ono što publika treba od kazališta ili što je ono što kazalište možemo učiniti za publiku svijeta? –