Samoinicijativno, otvorenim molbama, do posla iz snova

Serija članaka objedinjena pod krovnim naslovom Osijek četvrtkom se nastavlja. Svaki četvrtak imate priliku upoznati proaktivne osječke studente i one koji su nakon studiranja u Osijeku ondje ostali i zaposlili se. Cilj je razbiti stigmu o tome kako Slavonija izumire, kako u Osijeku nema kvalitetnih studenata, kako svaki od njih jedva čeka dobiti diplomu da se ukrca na autobus za Irsku ili Njemačku. Nije da toga nema ili da neće biti, no ovo su priče onih koji uspijevaju iako ih okolina često sabotira.

Šesta je sugovornica osječkog sveučilišta Mateja Lekšan, magistrica inženjerka građevine koja je završila Građevinski fakultet u Osijeku prije malo više od godinu dana na smjeru nosive konstrukcije. Mateja je završila osnovnu i srednju školu u Osijeku, ali priznaje kako joj pri odabiru mjesta studiranja, Osijek nije bio prvi izbor. Želja joj je bila studirati grčki i latinski, a Filozofski fakultet u Osijeku joj nije nudio tu mogućnost pa joj je logičan izbor bio Zagreb ili eventualno Zadar. Ta dva jezika zavoljela je u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji u Osijeku te je čak išla i na natjecanja i u tom trenutku je to bilo jedino što ju zanima.

– Obzirom koliko sam tada bila upoznata s time, nakon završetka faksa mogla bih jedino predavati u srednjoj školi ili na fakultetu, a u tome se pak nisam vidjela. I nakon dugog razmišljanja izbor je, i to sasvim slučajno, pao na građevinu. Ustvari se ljubav prema građevini rodila tek tijekom studiranja, odnosno na prvoj godini faksa i tada sam shvatila da je to – to.

Mateja je prvo upisala stručni studij građevine pa je za upis na diplomski studij morala položiti razlikovnu godinu za stjecanje uvjeta za upis na diplomski sveučilišni studij. A zašto stručni? Kaže nam kako pri izboru predmeta za državnu maturu nije ni razmišljala kako bi se eventualno kasnije mogla predomisliti i odlučiti za bilo koji drugi fakultet osim Filozofskog pa na maturi nije pisala fiziku koja je bila preduvjet za upis na građevinu. No za upis na stručni studij nije se tražila fizika na maturi, nego je bilo obvezno položiti osnovne predmete – hrvatski, matematiku i strani jezik, a gledao se i prosjek ocjena.

Mateja u Barceloni, FOTO: Privatna arhiva

Kako kaže, nije bilo teško uskladiti obveze na razlikovnoj godini s učenjem, dapače, smatra ju jednom od najlakših godina studiranja, ako ne i najlakšom.

– To je jedina godina na fakultetu gdje su predavanja podijeljena po turnusima, a i sama predavanja, odnosno vježbe, nismo imali svaki dan nego od srijede do subote i to uglavnom po četiri sata. To mi je zapravo ostavljalo puno slobodnog vremena tako da mi nije bilo teško ni učiti ni uskladiti ostale obaveze.

Na trećoj godini faksa, odnosno u šestom semestru, na stručnom studiju nije bilo predavanja, nego je odrađivala stručnu praksu i pisala završni rad pa je imala dosta slobodnog vremena koje je odlučila iskoristiti za rad u T-Comu. Za taj se pothvat odlučila kako bi zaradila novac za razlikovnu godinu jer se ta godina gledala kao izvanredan studij koji, kako kaže, nije nimalo jeftin. Dobro joj je došlo i kao jedno radno iskustvo, no dalo bi se raspravljati koliko je ono bilo pozitivno.

– To je posao za koji definitivno moraš imati živaca i strpljenja i bez obzira na to što se može dobro zaraditi, uzimajući u obzir da je to studentski posao, ipak nikada više ne bih voljela raditi takvu vrstu posla. 

Nakon tri godine studiranja Mateja je odradila stručnu praksu u tvrtki Gradnja d.o.o. S obzirom na to da se radi o praksi, ondje se očekuje primjena svega onoga naučenog u teoriji, no otkriva kako je sva teorija školska i nema previše veze sa stvarnim poslom. Neke je stvari znala, no daleko od onoga što se radi u stvarnosti.

– Tek kada dođeš na praksu ili kada počneš raditi nakon što diplomiraš, zapravo shvatiš koliko toga znaš, odnosno, bolje rečeno –ne znaš, ali mislim da je to normalno i da je svima tako nakon što završe fakultet tako da smatram da se ne treba previše brinuti oko toga, s vremenom se sve nauči i svlada.

Mateja s kolegama s posla na gradilištu, FOTO: Privatna arhiva

Na drugoj godini dobila je Dekanovu nagradu za akademsku godinu 2011/2012. za najbolji uspjeh u studiranju na 2. godini, a samo dvije godine poslije i Sveučilišnu stipendiju za izvrsnost. Kaže kako uopće nije razmišljala o tome kako bi mogla dobiti neku nagradu, nego je pokušavala naučiti što je više moguće ponajviše zbog same sebe, a Dekanova nagrada i Sveučilišna stipendija došle su kao potvrda, odnosno nagrada za trud i rad.

– I, naravno, kada dobiješ takvo neko priznanje, to te samo još više motivira da još više radiš na sebi, da učiš, razvijaš se i budeš što bolji.

U polju digitalne vještine u Matejinom životopisu nalazi se poznavanje i korištenje programa koji olakšavaju projektiranja. Neki od njih su Allplan, AutoCAD i Autodesk ROBOT Structural Analysis. Unatoč mnoštvu programa Lekšan kaže kako nema straha od toga da programi zamijene ljudsku ruku, barem ne još neko vrijeme. Smatra kako su svakako od pomoći i danas je teško zamisliti posao bez njih, ali oni ipak odrađuju ono što ljudski mozak zamisli.

– Mi određujemo parametre, tj. ubacujemo ih u software i on nam to proračuna i izbaci rezultate te ukoliko nam nešto ne odgovora, program to ne prepoznaje, nego se vraćamo ponovno na početak i unosimo neke druge parametre i tako u krug dok ne dobijemo zadovoljavajuće rezultate. Software-i nam služe kao pomoćni alat koji nam olakšava i ubrzava proračune, ali on ne može razmišljati umjesto nas te s obzirom na to, mislim da još neko vrijeme programi ne mogu zamijeniti ljudsku ruku, ali tko zna što se sve može promijeniti za 10-ak godina.

Najveća predrasuda s kojom se Mateja susrela po pitanju fakulteta definitivno je ta da je građevina muški fakultet, odnosno općenito da su tehnički fakulteti rezervirani isključivo za muškarce i da taj posao nije za žene. S tim se ona, naravno, ne slaže – smatra da su žene itekako sposobne za bilo koji posao, pa tako i za građevinu.

– Činjenica je da u ovom poslu još uvijek dominiraju muškarci, ali mi je drago da se to polako mijenja te svake godine sve više djevojaka upisuje i završava građevinu.

Mateja od rujna prošle godine radi kao projektant suradnik u tvrtki Vitez projekt d.o.o. u Osijeku. Do posla je došla na zanimljiv način. Navodi kako preko ljeta općenito bude manje posla u građevini pa nije imala strpljenja čekati da izađe natječaj i odlučila je slati otvorene zamolbe za posao. Istraživala je koje sve tvrtke postoje u Osijeku i o svakoj je čitala čime se sve bave, na kojim su projektima radili, koje software koriste i slično. Od svih tih tvrtki najviše joj se svidjela upravo ova u kojoj trenutno radi.

– Iako to sad možda zvuči nevjerojatno i nestvarno, poslala sam zamolbu toj firmi, ubrzo su mi se javili i pozvali me na razgovor te sam na kraju i dobila taj posao. Mogu reći da sam imala stvarno puno sreće. Svakako mogu reći da je to moj posao iz snova – radim ono što volim, što me zanima i ispunjava.

GEFOS wallpeper, izrada: Ana Čobanković

– Nažalost, stanje u državi je takvo da je općenito teško naći posao, danas se dosta ljudi zapošljava preko neke veze. Naravno da to mlade demotivira. Osim toga, kod nas se ne cijeni dovoljno ni obrazovanje ni rad, male su mogućnosti za napredovanje, plaće su male, a mladima je bitan osobni i profesionalni razvoj te ispunjavanje vlastitih ambicija tako da to sve utječe na njih i zbog tih se stvari i odlučuju na odlazak.

Osijek četvrtkom sada je već ritual prije ludog studentskog izlaska, no ako si koji intervju preskočio, klik na link i nadoknadi propušteno.