S prosjekom 5,0 i studentskim poslovima do brojnih televizijskih priloga na Televiziji Slavonije i Baranje

Serija članaka objedinjena pod krovnim naslovom Osijek četvrtkom se nastavlja. Svaki četvrtak imate priliku upoznati proaktivne osječke studente i one koji su nakon studiranja u Osijeku ondje ostali i zaposlili se. Cilj je razbiti stigmu o tome kako Slavonija izumire, kako u Osijeku nema kvalitetnih studenata, kako svaki od njih jedva čeka dobiti diplomu da se ukrca na autobus za Irsku ili Njemačku. Nije da toga nema ili da neće biti, no ovo su priče onih koji uspijevaju iako ih okolina često sabotira.

Četvrta po redu predstavnica osječkog sveučilišta je Marija Završki, bivša studentica Odjela za kulturologiju gdje je titulu magistra dobila prije tri godine, a trenutno na Televiziji Slavonije i Baranje radi dnevne priloge za vijesti na terenu te istovremeno pohađa poslijediplomski studij Menadžmenta u kulturi, umjetnosti i obrazovanju na Doktorskoj školi kulturologije. Diplomirala je kao najbolji student u generaciji s najvišim mogućim prosjekom 5,0. Apsolutno se nije dvoumila oko upisivanja fakulteta u rodnome Osijeku jer, kako kaže, studijski program koji je završila osmišljen je kao interdisciplinarno putovanje po različitim znanstvenim područjima, od teorije književnosti do ekonomike kulture, pravnih temelja kulturnih ustanova i institucija, te svaki student može prema vlastitim afinitetima odabrati iz bogate riznice kulturoloških, socioloških i ekonomskih tema.

– Prethodno sam se školovala u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji koja je veliki naglasak u obrazovnom ciklusu temeljila, osim na prirodnim znanostima, na klasičnom humanističkom modelu obrazovanju. Jezici, književnost, sociologija, politika, religija i umjetničke prakse, kulturne politike – sve sam pronašla na jednom mjestu, upisavši studij Kulturologije u rodnom gradu.

Kaže kako nije previše učila jer non-stop sebi za dušu čita različitu stručnu literaturu. Kolegiji su joj bili intrigantni i korisni, a učenjem je, navodi, osim jačanja kognitivnih sposobnosti, oplemenila i svoj duh što, kroz smijeh kaže, ipak podrazumijeva da na plažu neće nositi Hegela ili matematički praktikum.

Marija Završki, FOTO: Privatna arhiva

Iako smatra da je dosta otrcano i pohabano govoriti o ljubavi prema medijima u suvremenoj Hrvatskoj, utvrđuje kako se s druge strane pišu čitave hrestomatije o polariziranosti, politizaciji i komodifikaciji medijskog diskursa. No smatra ako osoba ima neutaživu žeđ za pisanjem, kad-tad će taj tekst poprimiti neke značajke medijskog izvještaja. Marija čita sve što joj dođe pod ruku, djetinjstvo je provela u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici okružena knjigama, novinama i riječima, a žanrovi koji su je približili novinarstvu su kritike, eseji i feljtoni doajena pisane riječi – Veselka Tenžere i Antuna Gustava Matoša.

Prvi posao po pitanju medija odradila je s 22 godine kao student na Gradskom radiju u Osijeku gdje je provela nekoliko mjeseci na osposobljavanju za voditelja i spikera. Zahtjevno, ali neprocjenjivo iskustvo, kaže. Paralelno s tim, objavljivala je kratke izvještaje i najave s raznih kulturnih događanja po časopisima i mrežnim portalima. Radila je i na Slavonskom radiju gdje je vodila dvije emisije – jednu o kulturi, drugu o ravnopravnosti spolova, pripremala je i vodila telefonske intervjue, birala teme i analizirala događaje.

Na sadašnjem se poslu svako jutro dogovara raspodjela zadataka. Prije svakog odlaska na tiskovnu konferenciju neophodno je provjeriti točnost i transparentnost svih informacija. Navodi i kako je važno skenirati potencijalne sugovornike – one planirane, ali i neplanirane.

– U počecima se nerijetko dogodi kriva procjena situacije ili sugovornika. Prosto rečeno, prilazite nepoznatoj osobi i tražite da s vama podijeli vlastitu intimu i osobne stavove. Tu su ključni javni nastup i moć uvjeravanja. Dakako, slika prati tekst, pa snimatelj mora biti upućen u sve vaše ideje i zamisli oko određenog priloga.

Kada je riječ o javnom nastupu i moći uvjeravanja, nerijetko čujemo kako osobe ne znaju kako izaći na kraj s tremom, pa čak nekad i odgađaju javne nastupe kako se ne bi osramotili. Marija tu ima jasan stav. Smatra kako se trema uopće ne može suzbiti, no moguće ju je značajno ublažiti različitim metodama te spoznati kako trema nije strah od publike već od samoga sebe. 

Marija Završki, FOTO: Kristijan Kro

Smatra kako je po ovom pitanju velika odgovornost na obrazovanju i profesorima. Retorički kolegiji jednostavno trebaju biti obvezan dio nastave, navodi, te priznaje kako su kulturolozi tu u malenoj prednosti jer su o umijeću javnog nastupa mnogo naučili na istoimenom kolegiju profesora Roberta Raponje.

– Nitko u vama ne traži Cicerona, ali moći artikulirano i jasno iznijeti kratkominutnu prezentaciju nije baš nikakav bauk. Postoji mali milijun stručnih priručnika, no iskustvo je neophodno i treba ga početi stjecati što ranije.

Gdje ima ljudi, ima i urnebesnih izjava, pa tako i Marija kaže kako bi mogla sastaviti antologiju urnebesnih izjava i svojevrsnu enciklopediju različitih arhetipova s kojima se susretala – od ekscentričnih i teških sugovornika pa do zanimljivih, vrijednih i motivirajućih pojedinaca. S obzirom na to da najviše voli pisati o književnosti, kulturi i umjetnosti te novostima u kazalištu ili muzeju, sada ima tu privilegiju intervjuiranja renomiranih kulturnih i društvenih djelatnika, pa čak i glazbenih i književnih zvijezdi.

Na sadašnje radno mjesto došla je preko studentskog posla na Televiziji Slavonije i Baranje. Tada je na audiciji izabrano nekoliko njih koji su jedno vrijeme dolazili na praksu. Nakon studija se javila ondje na natječaj za stručno osposobljavanje i dobila je godinu dana lijepog iskustva nakon kojih je honorarno radila na Slavonskom radiju kao voditelj u informativnom programu. Koncem prošle godine ponovno su je kontaktirali s Televizije i ponudili joj stalan posao. Što se tiče njenog posla iz snova, navodi kako bi to bilo obilaženje različitih sadržaja iz kulture i umjetnosti. 

– Posao iz snova bio bi obilaženje kulturnih ustanova i lamentiranje nad kletom sudbom hrvatskog kulturnog prostora. U novinarstvu me dinamični radni dani i ugodna radna atmosfera zasad ispunjavaju. Nikada nije monotono, a svaka je novinarska priča jedan bljesak kreativnosti.

Iako radi, Marija je trenutno i na Poslijediplomskom studiju Kulturologije za koji se odlučila jer ju intrigiraju rukovođenje i provedba mjera i mehanizama nacionalnih/regionalnih kulturnih politika, inovacije i novi modeli reprezentacije i diseminacije kulturnih projekata u društvenom i humanističkom kontekstu.

– Relativno nova područja kulturnih i kreativnih industrija u Hrvatskoj i zemljama postsocijalističkog nasljeđa (jugoistočna Europa, Poljska, Mađarska i dr.) zahtijevaju promišljeno, kreativno i znanstveno sagledavanje svih djelatnosti i resursa okupljenih oko vizualnih umjetnosti, kazališta, dizajna, oglašavanja, novih medija i tehnologija.

Znanstveno-istraživačkim radom želi predstaviti i osigurati adekvatne i prosperitetne modele razvoja kulturnih djelatnosti u regiji. Smatra kako će do tih rezultata doći tijekom školovanja na ovom studiju gdje će usvojiti nova znanja i tako doprinijeti akademskoj zajednici i društvu općenito. Što se tiče usklađivanja obveza, sve je u strateški osmišljenom rasporedu, kaže nam.

S obzirom na vrstu posla podrazumijeva se da konstantno mora biti u toku s novim informacijama, no to ne smatra nimalo teškim, nego izazovnim. Naziva se tipičnim news junkiem i ne može zamisliti početak dana bez kave i tiskovina.

– Predstava, film, izložba, natjecanje, manifestacije, partija šaha na kupalištu Copacabana – sve me zanima i sve pokušavam obići. A što se tiče upućenosti, odgovor je – precizna komunikacija. Ljudi gaje pomalo patološko nepovjerenje prema medijima, ali ako znate slušati, svatko će vam reći i više no što planira.

Marija je osposobljena i kao montažer i spiker, a tome su ju obučili stariji kolege s radija. Ljudski glasovi, ton, boja i dinamika njena su opsesija.

– Na radiju su me stariji kolege, na čemu sam im uistinu zahvalna, obučili za spikera i montažera. Ljudski glasovi, ton, boja dinamika moja su opsesija. Mislim da bih Miljenka Kokota mogla slušati i da mi čita upute za rukovanje deterdžentom. Poštivanje govornog standarda te ugodan i razgovijetan glas pravilo je broj jedan na svakom radiju. Treći program hrvatskog radija tu je neprikosnoveno najbolji. 

Predrasude nisu izostale ni kada je riječ o Kulturologiji, pa se tako nekad Fakultet smatra lošim i politiziranim iako studijski programi kulturalnih studija i kreativne ekonomije nisu ništa novo u Zapadnoj Europi i anglosaksonskom svijetu.

– Menadžment u kulturi podučava se na najprestižnijim sveučilištima, pa ne vidim razloga zašto ne bi i kod nas. Dakako, naša zemlja, posebice istočna regija, kleči pod teškim bremenom tranzicije, reperkusija Domovinskog rata i brojnih drugih problema. A kako ne bi bili ugroženi i na polju očuvanja vlastitog kulturnog identiteta neophodni su baš kulturolozi.

Marija je također svjesna odlaska sve većeg broja ljudi iz Slavonije van u potrazi za boljim i kvalitetnijim životom. Problem vidi u zaštitnom znaku i brendu istoka Hrvatske i njegova glavnoga grada – depresiji i anksioznosti te kaže kako je poželjno i u trendu govoriti u negativnoj intonaciji o Slavoniji kao zaostaloj i ispražnjenoj.

– Ona to, ne treba lagati, djelomično jest. Međutim, tu, čini mi se, prestaje svaka konstruktivna rasprava. Sva sreća, mnogi mladi ljudi tu tišinu ne ispunjavaju riječima već djelima – mladi stručnjaci u IT sektoru i kontinentalnom turizmu. Želim se družiti i razmišljati zajedno s njima, a na koncu i stvoriti mogućnosti budućim generacijama.

Kakav Osijek četvrtkom, kakvo šta? Ako si preskočio prošle članke u kojima su predstavljeni proaktivni osječki studenti, oni sadašnji, ali i bivši koji su sreću ostali tražiti u Osijeku, klik na link i budi ukorak s vremenom.