Reliquiae reliquiarum slobode i pluralizma medija!
Narod često puta ne shvaća snagu vlastite moći. Sjetite se samo Stojedinice koja se 1996. suprotstavila Pašaliću i Paviću i ostalima koji su se pred sto tisuća Hrvata uvukli natrag u svoje mišje rupe. Nažalost, ne zadugo. Ne trebate drukati za crne, crvene, plave, žute ili zelene, ne zagovarajte nečiju ideološku liniju već istinu prije svega!
Narod često puta ne shvaća snagu vlastite moći. Sjetite se samo Stojedinice koja se 1996. suprotstavila Pašaliću i Paviću i ostalima koji su se pred sto tisuća Hrvata uvukli natrag u svoje mišje rupe. Nažalost, ne zadugo. Ne trebate drukati za crne, crvene, plave, žute ili zelene, ne zagovarajte nečiju ideološku liniju već istinu prije svega!
Idemo odmah na početku reći o čemu se radi tako da nekima od vas odmah uštedim na vremenu, ako vas tema ne zanima, iako bi trebala. Matija Babić, odnosno Index.hr je poput brokule. Ne zelen već ili ga voliš ili ne voliš, ili ga čitaš ili ga ne čitaš. Doduše, vjerujem da ima i onih koji ga javno ne vole, a uvijek u tajnosti svojih odaja mazohistički škicnu što ima novog u političkom podzemlju i nadzemlju Silovane Naše.
Posljednjih dana svjedoci smo pucanja iz svih oružja u internetskim bespućima na relaciji Index-Jutarnji, Jutarnji-Index. Zaista, prije spavanja ne gledam više filmove, upravo zbog ovog rata (koji je sve samo ne bezazlen). Kokice u mikrovalnu, malo soli i može krenuti „skrolanje” mišem do besvijesti. Mislite da je ovaj medijski rat bezazlen i zabava za naciju kao što je to bio famozni referendum? Usput rečeno, sjetite li se referenduma ponekad dok se vučete u svojim urnama na cesti do svog potplaćenog radnog mjesta, sjetite li ga se dok vam dolazi opomena zbog neplaćenih računa? Odgovor na sva pitanja je NE! Ne, ovaj medijski rat nije bezazlen. Ali vjerujte mi, svaki put kad dobijete upalu uha od propuha na svojim računima sjetit ćete se privatizacije, Sanadera, Kalmete, Linića, Šegona i predstečajnih nagodbi.
Oni koji bi trebali biti u službi istine prešli su na drugu stranu
Moja se generacija ne sjeća Stojedinice ni sto tisuća ljudi koji nisu stali u obranu tog medija nego u obranu svoje države i svoje slobode. Bili smo djeca. Danas, gotovo dvadeset godina poslije, čak ni oni koji bi po prirodi svog posla trebali stati na prvu crtu, a to su kolege novinari, ne samo da nisu tamo već se nalaze s druge strane. Da živimo u normalnoj državi, prvog tjedna bi novinari (i javnost) tražili Šegonovu ostavku, a sedam dana poslije na red bi došao Milanović and co. Većinu EPH-ovih novinara nemam razloga gledati kao kolege već kao novinare čiji uradci posljednjih dana nisu dostojni novinarske profesije, a na dobar dio ostalih gledam kao na pi*kice koje se boje vlastite sjene. Za ove retke koje ću potpisati imenom i prezimenom nisam plaćen, nemam dnevnicu i nemam što izgubiti osim vremena koje ću utrošiti na pisanje istih. Mi/Vi koji bismo trebali stati uz ovaj narod dopuštamo da ga se mrcvari iz dana u dan. Upravo zbog ovoga trebamo podržati Babića, ne zato što je on naš Mesija, možete ga ne simpatizirati i dalje jer to je vaše pravo, ali jedan je od rijetkih kojemu još uvijek nisu otpala muda u strahu pred organiziranim kriminalom Opljačkane Naše. Sloboda i pluralizam medija trebali bi biti temelji ovog nazovi demokratskog društva, a eventualnim gašenjem Indexa ne vidim više nikakvu prepreku sustavnoj pljački i mrcvarenju naroda od strane političkih elita.
Narod često puta ne shvaća snagu vlastite moći. Sjetite se samo Sto jedinice koja se suprostavila 1996. Pašaliću i Paviću i ostalima koji su se pred sto tisuća Hrvata uvukli natrag u svoje mišje rupe. Nažalost, ne zadugo. Ne trebate drukati za crne, crvene, plave, žute ili zelene, ne zagovarajte nečiju ideološku liniju, već istinu prije svega!
Nema boljeg komentara na posljednje događaje u ovoj zemlji od riječi Vlade Gotovca koje su zapravo opis i preslika današnjeg stanja u Hrvatskoj jer je sasvim svejedno koja su tri slova u pitanju - SDP ili HDZ. Simptomatično je kako su to riječi objavljene u Feralu, jednom od medija koji se suprostavio tadašnjoj kriminalnoj vlasti i koji je, gle čuda, ugašen baš kao što se danas svim silama trude ugasiti Index.hr.
Što manje propitivanja, to manje slobode. Tako je naša usputna demokracija – bezbrižno reducirana, jer nas malo obvezuje i lako se izigravaju njezine procedure – svedena samo na okvir za vlast jednog pokreta, HDZ-a. Umjesto procesa političkog oblikovanja volje temeljnog identiteta kao suvremenog liberalno demokratskog okvira države, oni su sve okrenuli priručnoj prošlosti – nestala je budućnost, umjesto nje vlada ponavljanje – prošlosti koja ne postavlja nikakve zahtjeve u pogledu suvremene demokracije. Naprotiv, posve je suprotna njezinom bitnom zahtjevu: “kontinuiranom redefiniranju ciljeva”. Tako doživljavana prošlost prepušta sve samovolji – i HDZ je sebe i Hrvatsku zato pretvorio u samo aparatom uprave povezane grupne i pojedinačne interese.Hrvatska je na taj način ne samo zdrobljena nego i posve isključena s povijesnog fronta suvremenog svijeta, gurnuta na njegovu periferiju, gdje se obavljaju zaostali poslovi provincijâ – bili to ratovi ili programi obnove, svejedno.(Vlado Gotovac, Feral Tribune, 1999)
Hrvati više ne vjeruju ne samo ovoj vladi već i ostatku političke elite, i na žalost svih nas, ne vjerujemo novinarima. Politika se odavno svela na kadroviranje ili nazovimo to onim što zapravo i je, uhljebljivanje. Plan je da plana nema. Godinama slušamo priče o tome kako strani investitori danas neće doći, ali sutra sigurno hoće, baš kao u Beckettovoj tragikomediji U očekivanju Godota. Jedina je razlika što hrvatska priča poprima razmjere tragedije!
