Prof. dr. sc. Nina Pereza progovorila o znanstvenom putu iz ženske perspektive

Kada ste shvatili da se želite baviti znanošću? Je li postojao neki poseban događaj u Vašem životu koji Vas je usmjerio na taj put ili smatrate da je želja za radom u znanosti oduvijek bila u Vama?

– Moram biti iskrena i reći da znanost nije bio primaran razlog zašto sam odlučila raditi na Medicinskom fakultetu u Rijeci niti moje primarno određenje. Naime, oduvijek sam se htjela baviti jedino genetikom, ali više kroz nastavu i struku. Odmah na prvoj godini studija, po završetku kolegija Medicinska biologija i genetika, javila sam se profesoru Ostojiću da me uključi u bilo koji dio djelatnosti na tom Zavodu. Tada sam se prvi puta susrela sa znanstvenim istraživanjima kroz njegov projekt u području reproduktivne genetike. U tom sam području ostala sve dosad, ukupno 17 godina. Dok sam još bila studentica puno sam bila uključena i u promociju znanosti, kroz velika predavanja na Festivalu znanosti.

Znanost zapravo nije profesija. To je način života koji meni odgovara – znatiželjna sam, volim strukturirani način razmišljanja i donošenje odluka na temelju dokaza. Međutim, iako volim znanost, u njoj mi ipak nešto nedostaje pa moram reći da za sebe nikada ne bih rekla da sam znanstvenica već nastavnica i da je to moj pravi životni poziv. Za razliku od znanosti, nastava vam dozvoljava da osim strukturiranog načina razmišljanja razvijete i svoju intuiciju te da ju koristite do maksimuma.

Jeste li ikad pomislili da će Vam to što ste žensko donijeti određene prepreke na znanstvenom putu?

– Nisam i to ne mislim niti danas, i to iz dva razloga. Prvo, jednostavno nisam takav karakter koji bi mislio da na putu mogu postojati prepreke, pogotovo ne one koje je nemoguće premostiti. To u mojem umu ne postoji. Vrlo sam uporna i samo će mi biti veći izazov nešto postići ako mi kažu da je to nemoguće učiniti. Drugo, nisam odgajana na način da za sebe mislim da sam drugačija od ostalih, odnosno da između ljudi postoje razlike u mogućnostima i potencijalima. Moji su roditelji, posebice mama, imali poprilično težak život u kojem su se svojim rukama tiho borili i sami pomicali sve prepreke sa svojih puteva.

Mislite li da su žene i dalje deficitarne u području znanosti? Ako da, imate li možda nekakav prijedlog kako bi se na to moglo utjecati?

– Po broju nisu, čak štoviše, u većini laboratorija pretežno ćete vidjeti osobe ženskog spola. Međutim, na rukovodećim pozicijama situacija je potpuno drugačija. Nažalost, doista ne znam na koji bi se to način moglo promijeniti jer to bi zahtijevalo sveopću promjenu svijesti.

Često čujemo priče kako život znanstvenica općenito zahtjeva ogromnu posvećenost te, sukladno tome, manjak vremena za ostale segmente života. Pronalazite li se u ovom uvriježenom stereotipu ili ste Vi uspjeli pronaći balans u svemu?

– Ne pronalazim se u ovom stereotipu, ali mislim da to opet ima veze s mojim karakterom i odgojem, kao i činjenicom da svoj posao ne vidim kao posao nego poziv. Naravno da ima dana kada radim i izvan radnog vremena, uključujući popodneva i vikende, ali to ne vidim to kao uzalud utrošeno ili zakinuto vrijeme jer doista mislim da sam privilegirana što imam priliku ili dar raditi to što volim i u čemu pronalazim smisao.

Trenutno je na cijelom Balkanu aktualan pokret pod nazivom Nisam tražila u kojem žene preko društvenih mreža jedna s drugom dijele vlastita iskustva na temu spolne diskriminacije i trauma koje su doživjele na poslu i fakultetu na osnovu vlastitog spola. Jeste li i Vi tijekom svoje karijere doživjeli nekakav oblik spolne diskriminacije? Na koji način smatrate da se spolna diskriminacija općenito u svijetu može suzbiti?

– Oba su pitanja teška pitanja, s time da na ovo drugo pitanje niti nemam odgovor, odnosno rješenje, osim da o tome javno govorimo, podižemo i mijenjamo svijest. Iako sam tijekom karijere samo jednom doživjela pravu spolnu diskriminaciju od nadređenih, voljela bih istaknuti da postoji čitav niz drugih oblika diskriminacije, koje jednako bole. Primjerice, nekoliko sam puta tijekom karijere doživjela podjelu na one koji imaju djecu i one koji nemaju djecu, pa ovi drugi stoga niti nisu ostvareni, odnosno nemaju život. Nažalost, osobe koje tako razmišljaju trebale bi pomisliti da postoje ljudi koji iz objektivnih, medicinskih ili nemedicinskih razloga ne mogu imati djecu i da je duševna trauma koju zbog toga nose možda teža od određenih fizičkih ožiljaka. Nadalje, postoji ogroman spektar spolnog uznemiravanja, koji seže od fizičkih pa do onih, za osobu jednako razornih, a o kojima uopće ne govorimo, psihičkih trauma. Na sreću, ne poznajem puno žena koje su doživjele ovo prvo, ali zato poznajem puno onih koje doživljavaju ovo drugo. Nevjerojatan je niz suptilnih psihičkih manipulacija koje na dnevnoj razini niti ne primijenite, a koje su usmjerene da vas kroz godine modificiraju i razaraju dušu. Ove su manipulacije nedokazivog uzroka jer najčešće osoba koja stvara traumu, pred drugima glumi savršenu sliku. Na kraju, nemojte misliti da bilo koji oblik diskriminacije i uznemiravanja uvijek provodi osoba suprotnog spola.

Što biste poručili mladim ženama kao motivaciju i ohrabrenje za rad u znanosti?

– Dozvolite mi da napišem nekoliko poruka općenito za motivaciju i ohrabrenje za što god budete u životu radili. Prvo, život zahtijeva beskrajno strpljenje, no nikada ne treba odustajati, pogotovo onda kada se čini da je sve protiv vas. Drugo, život zahtijeva povjerenje, pa uvijek morate vjerovati u sebe i druge, pogotovo onda kada drugi ne vjeruju u ništa. Treće, život zahtijeva postavljanje granica prema sebi i drugima, pa uvijek poslušajte što vam drugi imaju za reći, ali onda poslušajte i svoju intuiciju i donesite odluku temeljenu na svih dostupnim dokazima. A što se tiče znanosti, to je doista način života i razmišljanja, i ako se pronalazite u tom strukturiranom i strpljivom obliku postojanja, po pravilima, bez puno improvizacije i odstupanja, onda primijenite prve tri poruke i bit će sve kako želite.