„Moja duša satkana od snova, tebi grade, sanja ljepši san “
Smisao kolone sjećanja jest odati počast svim poginulim braniteljima, ljudima koji su ostali bez svojih domova, djeci kojoj je ukradeno djetinjstvo, parkovi, livade i klupe.
Smisao kolone sjećanja jest odati počast svim poginulim braniteljima, ljudima koji su ostali bez svojih domova, djeci kojoj je ukradeno djetinjstvo, parkovi, livade i klupe.
Danas je 18. studeni. Dan koji je prije 22 godine obilježio Hrvatsku zauvijek. Dan kada je slavonski div Vukovar izmučen popustio pod tromjesečnom opsadom krvnika. Dan kojeg se Hrvati sjetno prisjećaju zahvaljući žrtvi zbog koje danas živimo u samostalnoj Hrvatskoj. Dan kada su svi hrvatski branitelji disali kao jedno ostavljajući život na nekom bojištu.
FOTO: Ines Jurković/Studentski.hr
Ipak, svjedoci smo današnjeg nejedinstva obilježenog formiranjem dviju kolona sjećanja. Prva kolona je kolona za hrvatski Vukovar i za sjećanje na sve stradalnike Domovinskog rata. Drugu kolonu čine državni dužnosnici na čelu s Milanovićem i Josipovićem te pokojim zalutalim građaninom.
Ranije je već bilo riječi o mogućnosti stvaranja dvije kolone, ali Stožer za obranu hrvatskog Vukovara odustao je jer bi se na taj način skrenula pozornost sa žrtava Vukovara. Je li se zaista skrenula pozornost? U očima medija i javnosti koja nije u Vukovaru zasigurno jest. U srcima i sjećanju građana koji ponosno šeću Vukovarom nije. Smisao kolone sjećanja je odati počast svim poginulim braniteljima, ljudima koji su ostali bez svojih domova, djeci kojoj je ukradeno djetinjstvo, parkovi, livade i klupe. Deseci tisuća građana to i čine. U tišini svoje molitve prisjećaju se teške žrtve koju je grad podnio i zahvaljuju Bogu na današnjem uzdginutom Vukovaru koji je kao pravi heroj bez obzira na poraz iskoristio zadnju snagu kako bi postao dom tisućama građana. Neki su se vratili u Vukovar, neki nisu. Ne možemo im zamjeriti. Preteške i mučne uspomene su ostale u gradu. Njihov dom više nije što je bio, teško im je vratiti se u najtopliju sobu svoje kuće bez bojazni da će biti prisiljeni izaći i bez prisjećanja na sve poteškoće koje su ih ondje pratile dok je Vukovar bio pod opsadom. A predvodnici druge kolone neprestano upozoravaju da je rat gotov i da se trebamo okrenuti prema boljim vremenima. Kako je to moguće dok se otvaraju stare rane, dok se uvodi ćirilica kojom je bilo ispisano pola grada? Zašto se poginule branitelje ne može pustiti da počivaju u miru? Njihove obitelji se zasigurno pitaju je li žrtva bila vrijedna ovoga? Je li bila vrijedna današnje situacije u Hrvatskoj, nezaposlenosti, skretanja misli s bitnih na nebitne stvari? Ako pitate udovicu branitelja iz Domovinskog rata, reći će da nije. Ali branitelj s jednog drugog, boljeg i ljepšeg mjesta smješka se i vjeruje da je vrijedilo. Da će se njegovoj djeci i supruzi jednog dana vratiti za to što je on žrtvovao život. Još nije došlo to vrijeme, ali će doći. Tada ćemo još više cijeniti žrtvu Vukovara, žrtvu grada heroja, tada ćemo u jednoj koloni hodati Vukovarom i biti još ponosniji na sve sokolove.
FOTO: Ines Jurković/Studentski.hr
