Fenomen besmislenih poslova – problem današnjice i buduće perspektive studenata na tržištu rada

 

Profesor Mavrin započeo je svoje izlaganje iznošenjem definicije pojma besmislenih poslova (eng. bullshit jobs) koja opisuje takve poslove kao gotovo u potpunosti nepotrebne na tržištu rada s obzirom na ubrzani razvoj suvremene tehnologije koja u današnje vrijeme ima sposobnost zamijeniti čovjeka i njegov rad. Nadalje, istaknuo je da ljudi i dalje rade mnogo više sati dnevno nego što bi trebali. Primjerice, u SAD-u ljudi u prosjeku rade 40-50 sati tjedno, a on je rekao da je zapravo i sama tehnologija, nažalost, usmjerena tako da povećava količinu rada, a ne da ju smanjuje. Ljudi sve više postaju zarobljeni na svojim radnim mjestima, a sve to možda i ne bi bio toliki problem koliko činjenica da rade besmislene poslove, odnosno poslove koji su sami sebi svrha i koji tako ne ispunjavaju ni potrebe zaposlenika, a potom ni potrebe klijenata i vanjskih suradnika.

Nastavno na to, profesor je iznio jedan od glavnih razloga zbog kojega je uopće došlo do pojave besmislenih poslova. Tu je, prvenstveno, riječ o porastu populacije – pretpostavlja se da će do 2030. godine na Zemlji živjeti i do osam milijardi ljudi. Naravno, svi ti ljudi moraju biti negdje zaposleni kako bi prehranili svoje obitelji te, u konačnici, i sami lakše preživjeli. S druge strane, globalni je sustav već sam po sebi posložen tako da se radno vrijeme u tom kontekstu ili produžuje, ili ostaje isto. Radni su dani, naveo je profesor, konstruirani tako da čovjeku njihov najveći dio ode upravo na odrađivanje posla, a najmanji na slobodno vrijeme, odnosno na razdoblje namijenjeno odmoru, posjećivanju kulturnih događanja i provođenju vremena s obitelji.

U tom se kontekstu Mavrin dotaknuo i povijesti kako bi se dobio širi kontekst fenomena besmislenih poslova – naime, prije više od 90 godina generalno su bila dominantna sljedeća zanimanja: domaćinstvo, industrija i poljoprivreda. Međutim, kako je populacija sve više rasla, tako je porastao broj zanimanja u stručnim, činovničkim, rukovoditeljskim, trgovačkim i uslužnim djelatnostima. U konačnici, broj se radnih mjesta povećao s jedne na čak tri četvrtine dotadašnjih zanimanja i neminovno je bilo da dođe do toga da pojedini poslovi prestanu biti toliko važni za opstanak neke tvrtke ili organizacije, a time i cjelokupnog tržišta rada.

Nadalje, posebno u današnje vrijeme dolazi do velikog tehnološkog napretka. Profesor Mavrin u tom je kontekstu istaknuo razvoj umjetne inteligencije koja sve više uzima maha, ponajviše u trgovačkom, bankarskom i uslužnom sektoru djelatnosti. Do 2030. godine značajan će broj radnih mjesta ovisiti upravo o takvom tipu tehnologije te više neće biti potrebe za zapošljavanjem tolikog broja ljudi. Nažalost, riječ je o zanimanjima koja su izrazito dobro plaćena, na primjer bankarstvo kao sektor u kojemu se obrće kapital mora biti i odgovarajuće plaćeno s obzirom na to da je riječ o iznimno odgovornom načinu poslovanja, ali i tražena pa će ljudi koji tada budu bili ostali bez posla trebati pronaći druge načine financijske zarade.

Zanimljiva je činjenica, nadodao je profesor, da su tijekom karantene zanimanja bez kojih svijet ne bi mogao funkcionirati (zdravstvo, policija, vatrogasci…) i koja su inače bila gotovo pa zanemarena došla u prvi plan. Također, razotkrivene su i određene postojeće mane u, primjerice, poljoprivredi i prehrambenoj industriji na koje se ranije nije obraćala pozornost s obzirom na to da su upravo besmislena zanimanja do tada uživala najveću popularnost. U razdoblju lockdowna čovjek, podrazumijeva se, nikako ne bi mogao lagodno živjeti bez opskrbe električnom energijom, tekućom vodom, odvozom smeća i slično. Za sve su navedeno, u konačnici, bili zaslužni tzv. esencijalni radnici, odnosno oni čija su zanimanja nužna za čovjekov svakodnevni život, a koja su potisnuta i svakako nedovoljno plaćena.

Predavač je iznio zaključak da su pojedina zanimanja u javnom, ali i u privatnom sektoru iznimno cijenjena i dobro plaćena, iako nemaju realnu svrhu. Često su, naime, vezana uz činjenicu da postoje samo kako bi opravdali sami sebe pa se tako pojedine različite funkcije sve više gomilaju u okviru, primjerice, jedinica lokalne samouprave. Na neodgovarajući i sigurno nezasluženi način vrednuju se određena radna mjesta koja prije svega 50 godina ne bi uopće postojala i, kada bi nestala, život bi izgledao jednako kao da ih nikada nije ni bilo.

Ipak, profesor je na kraju predavanja izrekao savjete svim prisutnim studentima da, prije svega, vode računa da se jednoga dana zaposle na radnom mjestu koje će voljeti i koje možda i neće imati smisla, ali će njih činiti sretnima. Unatoč svemu, njegovo je mišljenje da nije nužno da posao koji će netko odrađivati bude svima jasan i razumljiv, ali da onoj osobi koja ga radi ne bude problem i opterećenje odrađivati ga, nego da ga radi s guštom i zadovoljstvom. U konačnici, istaknuo je da ni na kojem radnom mjestu ne treba ostati zbog stabilnih i sigurnih primanja ako čovjeka isto ne usrećuje.