Ako u duši niste ljudi, znanje vam ništa ne vrijedi!
Omiljeni splitski gimnazijski profesor Boris Škifić govori o problemima mladih, odgoju, obrazovanju i književnosti. Kritčki progovara o državnoj maturi i školstvu.
Omiljeni splitski gimnazijski profesor Boris Škifić govori o problemima mladih, odgoju, obrazovanju i književnosti. Kritčki progovara o državnoj maturi i školstvu.
Donosimo intervju s omiljenim splitskim gimnazijskim profesorom Borisom Škifićem. Profesor Škifić već se dvadeset godina bavi odgojem i obrazovanjem generacija splitskih učenika. Prvih deset godina profesorskog posla odradio je u Osnovnoj školi Lučac, a nakon toga je prešao u II. jezičnu gimnaziju u kojoj radi i danas. Poznat je po osebujnom stilu predavanja – ponekad lekcije objašnjava hodajući po klupama. Od učenika zahtijeva poštenje i istinoljubivost, a odgojna dimenzija kod njega ima prednost pred obrazovnom. Objavio je roman „Priča o četiri čempresa“ te zbirke priča „Let leptira“ i „Od jutra do sutra / Adios amigos“. Poznat je i po žestokim kritikama društvenog stanja, posebice stanja u školstvu.
Pitanja o mladima
Mladi su uvijek u prednosti jer su mladi, nalazili se oni bilo gdje pa i u Hrvatskoj i njihova budućnost će biti isključivo onakva kakvom je sami stvore. Pred njima je budućnost njih samih, a time i naroda na ovim prostorima. Nema tu neke posebne razlike, bili oni ovdje ili ondje, sposobni i pošteni će na bilo kojem dijelu ovog svijeta pronaći svoje mjesto i svojim radom činiti napredak ovoga svijeta. Od njih se to i očekuje. Tako je bilo, tako je sada i navijek će tako biti. Nitko kao mladi ljudi ne može jasnije i sposobnije promijeniti ovaj svijet na bolje. Nama se čini kako nije sada dobro vrijeme za djelovanje zbog sveukupne situacije oko nas koja nije blistava zbog poludjelog materijalističko-banditsko-kapitalističkog zločina nad čovjekom koji je totalno poludio zadnjih pedesetak godina, no to je jedna velika zabluda ili dobrodošao alibi za nedjelovanje. U povijesti čovječanstva uvijek je bilo ovako ili onako, pa i mnogo gore nego sada, sjetimo se srednjega vijeka, a ovo vrijeme je preslikano srednjovjekovno stanje duha, no uvijek je mlad čovjek svojim radom spašavao i pobjeđivao nevolje koje su mu se nametale, sjetimo se renesanse. U Hrvatskoj se, koliko god se to činilo paradoksalno, mladi nalaze u veoma povoljnoj situaciji za djelovanje i stvaranje svoje budućnosti. Naime, oko njih vlada pakao od korumpiranosti te nezapamćene krađe na ovim prostorima i ustajale smrdljive političke kanalizacijske močvare, a to je izazov koji mora probuditi snagu i mladost u njima. Drugo je pitanje hoće li mladi čovjek biti adekvatno nagrađen za svoj trud i djelovanje. Ja vjerujem da će nagrada stići kad-tad i uopće ne sumnjam u to da će dobri i sposobni mladi ljudi u konačnici biti pobjednici.
Tražiti sreću u drugoj zemlji je uzaludan poduhvat. Parafraziram Danteov zapis na ulasku u Pakao: „tko ode odavde, neka ostavi svaku nadu da će biti spašen“. Takvo nešto ne postoji što nas uči povijest i iskustvo svih onih nesretnika koji su odlazili s ovih prostora. Ako se smatra srećom bilo koji posao ili neki posao koji će biti bolje plaćen, onda je to zaista najjadnije što čovjek može od života tražiti. Nedostatak posla za mlade ljude je veliki problem i to je strašno, no to se nekako može pobijediti i premostiti. Problem gubitka sebe nije rješiv ni u kojem slučaju. Ispričat ću vam jedan istinit slučaj automobilskog radnika u uvijek sunčanoj Kaliforniji, podrijetlom iz Sibira. Radi gotovo cijeli dan, no jako je dobro plaćen za svoj posao, obitelj mu je dobrostojeća, žena i djeca zdravi i sretni, kredit za kuću je isplaćen, uživa sve povlastice suvremene civilizacije, no djeluje poprilično nesretno. Na pitanje o čemu razmišlja jer izgleda poprilično tužno, kaže on da sanja dan kada će u mirovinu, ostaviti sve i vratiti se u svoju kolibu u Sibiru okovanom ledom i snijegom. Pita ga ovaj zašto kada je ovdje lijepo i toplo, a tamo je užasno hladno i nemogući su uvjeti za život, a kaže on njemu, to se vama samo čini, tamo je toplo i lijepo, tamo se živi, a ovdje se umire od hladnoće. Jedan je dom, sve ostalo može ovako ili onako.
Veliki broj studenata obrazuje se da bi postali učitelji i profesori. Gdje da pronađu motivaciju u situaciji u kojoj je profesorsko zanimanje i školstvo općenito toliko podcijenjeno? Što Vas motivira?
Motivira me ljubav. No ima više čimbenika te podcijenjenosti. Vlast na ovim prostorima djeluje poprilično retardirano ne shvaćajući kolika je važnost učitelja i njihovog rada. Jednako tako važan čimbenik podcijenjenosti su sami učitelji. S obzirom na to da imamo najviše učitelja u EU po broju učenika, a najlošije učeničke rezultate u EU, očito da tu nešto ne valja i jasno je kako su mnogi učitelji zalutali u školu. Bilo bi zdravije i ne bi uništavali generacije učenika kada bi čuvali ovce negdje daleko na planinskim pašnjacima. I zato je velika odgovornost na fakultetskim profesorima i njihovim studentima, budućim učiteljima od kojih se očekuje da budu istinski učitelji i avangarda ovog društva kako bi mogli odgojiti i obrazovati nove mlade ljude koji su budućnost ovog naroda. Motiviraju me posebno ti mladi ljudi koje pokušavam nečemu naučiti i odgojiti ih u duhu poštenja, istinoljubivosti i plemenitosti, osposobiti ih za kvalitetni život kvalitetnog čovjeka - zar ima nečeg ljepšeg od toga?! Učitelj je čudotvorac, svjetionik iznad olujnog mora, ako je istinski učitelj i dobar čovjek. Ako to nije, onda je ništa, tek malo kamene strugotine potonule u moru svakodnevnice.
Pitanja o školstvu
Često ste kritički govorili o državnoj maturi. Kako bi ona po Vama trebala izgledati?
Državna matura je jedna od većih budalaština onih koji odlučuju o kvaliteti našeg školstva. To je jedna takva bezvezarija da se čovjeku digne kosa na glavi kada o tome porazmisli. I svake godine nekakav skandal prati tu jadnu maturu što jasno kazuje da kuća koja se gradi na trulim daskama u trulež će se i pretvoriti. Najžalosnije u svemu tome jest što su ukinuli učenicima ono po čemu se oni razlikuju, ukinuli su im kreativnost, osobnost, sveli su ih na brojeve, na nešto što nikome ne treba i nešto što je sasvim suvišno na ovim prostorima. Matura, koja nalikuje na test inteligencije pri polaganju vozačkog ispita šalje učeniku jasnu poruku, nitko i ništa si, mi upravljamo tobom, a ti se snađi kako znaš i umiješ. I oni se snalaze kako znaju i umiju. Pritom postoji strah učitelja od loših rezultata pa i dalje na ovim prostorima caruje besramno pravilo, prepisuj i šuti kako nitko ne bi čuo da prepisuješ. Matura treba biti kombinacija u dva dijela, testova kod kojih će se ocjenjivati znanje, ali svakako i kreativnost učenika te razgovora kod kojeg će se ocjenjivati znanje, ali posebno paziti na osobnost i kreativnost učenika te ga pritom savjetodavno pokušati usmjeriti na zvanje u njegovoj budućnosti. Trebali bi postojati timovi stručnjaka kao ispitivači i sastavljači testova u sprezi s učiteljima tih učenika pri drugom dijelu mature koji se svodi na usmeno ispitivanje i razgovor.
Mnogi studenti se žale da srednjoškolsko obrazovanje nije dovoljno usklađeno s fakultetskim. Ističu da su u srednjoj školi opterećeni s puno stvari koje im nisu pretjerano potrebne, dok se stvari poput kvalitetnog pisanja seminara i izdvajanja bitnog u šumi informacija potpuno zanemarene. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
To je točno sto posto. Već davno od šume ne vidi se stablo, a ni Sunce, ni Mjesec, naprosto vlada sveopći mrak. Karcinom se ne liječi, on se reže kako bi zdravi dio tijela mogao oživjeti. Svakako je potrebno reducirati predmete na osam do deset, zanemariti bubetanje informacija, a znati raspravljati i razmišljati o dostupnim informacijama. Znanje nije reproducirati, znanje je razmišljati. Pritom se nikako ne smije zanemariti odgoj. Odgoj je ključan za bilo kakvu mogućnost stjecanja kvalitetnog znanja. Jednostavno rečeno, škola je potonula u bezdan živog blata i što se više koprca to dublje tone. Imao sam jednosatno predavanje pred studentima Kineziološkog fakulteta, uglavnom budućim učiteljima važnog predmeta Tjelesna kultura i tumačio im koja je važnost odgajanja djece u poštenju, posebno kada je sport u pitanju i naveo primjer užasnog nepoštenja nogometaša Henrija koji je rukom dodao loptu za gol Francuske protiv Irske. Oni su mi se suprotstavili da je dobro napravio jer cilj opravdava sredstvo i da nije bitno poštenje ako je to polučilo uspjeh. Pokušao sam ih argumentirano uvjeriti u suprotno, ne znam jesam li imalo uspio u svom htijenju, no odlazeći, svejedno sam pomislio, a jadna majka djeci koju vi budete odgajali.
Pitanja o književnosti
Koliko je - prema vašem mišljenju - čitanje važno za razvoj ličnosti? Preporučite našim čitateljima nekoliko knjiga.
Čitanje je presudno za razvoj čovjekove osobnosti. Lako ćete prepoznati ljude koji malo ili ništa ne čitaju. Mogu biti pametni koliko god želite, ali toliko nalikuju na totalnu tupež da je to strašno i tužno u isto vrijeme. Pogledajte im oči, bezdan od praznine. Ono što čovjeka čini čovjekom od ljepote i što ga izdvaja iz stada jest njegov duh i on samo po duhu jest ono što jest. Bogatstvo duha i iskustva se stječe čitanjem. I životom, ali u životu ne možemo proživjeti ono što možemo proživjeti čitanjem. Život je kratak i u većini vremena dosadan, zato treba živjeti punim životom, ali i čitati. Trećega nema, bez čitanja kao i da ne postojimo. Svi oni koji nisu čitali npr. ruske klasike realizma, neka sve ostave i trkom u knjižnicu spasiti dok se još mogu spasiti, u knjižnicu po Gogolja, Turgenjeva, Dostojevskog, Tolstoja, da ne nabrajam ostale klasike svjetske književnosti. O knjigama bih mogao govoriti dugo i preporučiti mnoge knjige, a onda bi ovaj razgovor nalikovao na beskrajnu priču što nema smisla. U zadnjih stotinjak godina svakako kvalitetom prednjače južnoamerički pisci koje bi bilo dobro pročitati, Argentinci Borges, Cortazar i Sabato posebno, pa Kolumbijac Marquez, zatim iz Sjeverne Amerike dobre kratke priče nalik Čehovu je pisao Carver, a svatko bi trebalo pročitati i Francuza Camusa. Kafku i Prousta neću ni spominjati, to je obvezno za svakoga tko imalo drži do sebe i svoje duhovnosti, od naših svakako treba pročitati dosta toga, posebno Krležu. Da ne nabrajam više, meni osobno najdraža pročitana knjiga je Idiot od Dostojevskog.
Prije nekoliko dana književnu nagradu Kiklop nakon dugog natezanja dobila je Nives Celzijus. I u svjetskim okvirima listama najprodavanijih knjiga caruju polupornografski naslovi. Kako kao profesor književnosti i pisac komentirate tu situaciju? Je li bolje čitati takve stvari ili uopće ne čitati?
Gospođa Nives je prodala sto tisuća svojih knjiga, broj koji je začudan za hrvatske prilike i bez ikakvog ulaza u analizu njezine zaista trivijalne književnosti, ona je zaslužila Kiklopa i trebala ga je dobiti. No u ime naše kulture i našeg poštenja, Kiklop je njoj na najpodliji način ukraden uz dodatno vrijeđanje i ponižavanje, kao posebna nagrada. Svi pisci i publicisti, koji su te godine dobili i prihvatili nagradu Kiklop, nimalo ne nalikuju na dostojanstvene i moralne ljude. Svatko tko ima imalo dostojanstva, trebao je tu nagradu te godine odbiti jer je ona očito od organizatora ukradena na najmizerniji i najpodliji način, a što znači da su i svi oni koji su dobili Kiklopa na neki način sudjelovali u toj krađi. Pa i oni koji su svojom nazočnošću bili dio te lakrdije. Uostalom, mnoge nagrade na ovim prostorima su čista budalaština i daju se po nekim dogovorenim principima, a baš je ta nagrada, najprodavanija knjiga, nedvojbena i tu se nema što muljati i dijeliti nagrade kako kome padne na pamet. A književnost, kao i uvijek, danas slijedi trend pornografije društva u kojem živimo, sve je postalo jeftino i nimalo nije moderno ako nije pornografski u svakom smislu. Književnost je kastrirana od ljepote i što manje nalikuje na književnost i što je besramnija, nepismenija i bezveznija, to je čitanija i prodavanija, ali ona mora ipak ispuniti neke zakonitosti suvremene teorije književnosti, najokrutnijeg mogućeg nasilja do besvijesti, kurbarluka koliko god želiš, malo duhovitosti, malo povijesti, puno banalnosti i ako je moguće smisliti kakvu zagonetku. Uz tu glavnu riječnu struju koja teče poput nabujale rijeke, lagano se kreće i rijeka ljepote koja će doplivati do velikog mora i tamo dignuti jedra i ploviti do vječnosti. Ova, koju spominjete u pitanju, izronila je iz mulja i zagubit će se negdje u mulju. Inače, uvijek je bolje čitati nego ne čitati.
Ništa naročito što oni već ne znaju, pretpostavljam. Jedino pošten čovjek, pravedan i plemenit, a pritom istinoljubiv, može biti istinski čovjek i istinski stručnjak za ono što studira i ono za što se opredijelio u životu. Mogu naučiti sve i sve znati, ali ako ne budu u duši istinski ljudi, ništa neće znati i bit će nitko i ništa, smrdljivi kukci koji gmižu uokolo tražeći kakav odbačeni komad nečega ne bi li se okrijepili!
