Agencija za ugljikovodike ili apsurd državnih agencija

Sve agencije, uredi, zavodi i ministarstva navedeni u tekstu zaista postoje. Svaka je slučajnost sa stvarnim osobama slučajna.

Sve sretne države nalik su jedna drugoj, svaka nesretna država nesretna je na svoj način. Srećom, Hrvatska nije nalik na druge države. Mi smo jedinstveni povijesni slučaj, svojevrsna vremensko-prostorna neobjašnjiva pojava na ovom trećem kamenčiću od Sunca. Hrvatska je zaista specifično nesretna država. Razmišljajući o Hrvatskoj, shvatio sam da postoje dva problema zbog kojih smo nesretni. Prvo – to što mislimo da kod nas nema posla i drugo – to što obožavamo diskriminirati i zaboraviti nečije zasluge.

Kao prvo, u Hrvatskoj ima posla. Evo, baš je nedavno Vlada poslala u proceduru Zakon o osnivanju Agencije za ugljikovodike. Pa da se triput rodim kao Pique i da me svako jutro Shakira miluje po licu, ne bih bio sretan ovako kao sad. Eksploatacija ugljikovodika oduvijek je bila moj san.

Kako je Vlada došla na ovako genijalnu ideju, otvorila gomilu novih radnih mjesta i ujedno ispunila san jednom dečku iz Malešnice? Zahvaljujući dugoj mreži poznanika, došao sam do tzv. Ugljikovodičkih dnevnika – kamena temeljca za osnivanje Agencije.

Prema Dnevnicima, sve je počelo ovako.

Bio je prekrasan dan u okolici Sydneyja. Na 60-metarskoj jahti, pomalo znojni i nervozni, ali lagano pijani sjedili su Zoran, Vesna, Željko te prevoditeljica engleskog Ingrid. Jahtom je upravljao jedan lokalni dečko koji je jako sličio na mladog Čačića. Zato su ga i prozvali – Dječačić.

Dok je Dječačić suvereno upravljao brodom Malo sutra, između Velike Četvorke zapodjene se ozbiljan i mračan razgovor.

– Moramo izvući Hrvatsku iz krize! – reče Zoran i ispije malo bambusa iz plastične čaše.

– No šit, Šerlok! – bijesno mu odgovori Ingrid.

– Gledajte, ja sam malo razmišljala... – reče Vesna da smiri strasti, a Željko prasne u smijeh. – Da, ja sam razmišljala – nastavi samouvjereno Vesna – i mislim da sam otkrila u čemu je kvaka.

– U vratima! Opaaaaa! – dobaci uvijek raspoloženi Željko, skine majicu, napravi trostruki salto i šikne se u more.

– Ne, kvaka je na vratima. Glupi kočijaš... – izmrmlja sebi Vesna u bradu te se obrati Velikom Vo..., ovaj, Zoranu. – Moramo osnovati jednu agenciju koja će objediniti sve naše interese. Dakle, neće biti podjele na lijeve i desne, Hrvate i Srbe, ustaše i partizane. Ta su vremena iza nas. Vrijeme je da se ujedinimo oko onoga što nam je zajedničko! A kad malo razmislimo, sve što je zajedničko nama i onim ovcama koje vodimo jest to da smo – ljudi.

Složivši si još jedan bambus, Zoran se okrene te pogleda Vesnu u oči i reče: – Ne razumijem. Još jedna agencija? Pa imaju preko 100 ureda, između ostalih i Ured za koordinaciju sustava procjene učinka, imaju Agenciju za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom. Što još hoće? Pa o čem' pričaš ti?! –

– Gledaj, – započne Vesna blago se smješkajući – svi smo mi ljudi. Je l' tako? Tako je. A od čega su ljudi sastavljeni? Od kostiju i mišića? Neee, dragi moj prijatelju, ljudi su sastavljeni od kemijskih elemenata. A najrasprostranjeniji elementi su koji? Hajde, reci. –

– Kisi...- pokuša Zoki, ali ne završi. – Nikakav mrtvi kisik! – krikne Vesna. – Kisika ima sve manje, kaj ti pod kamenom živiš, bokte mazo. Otapaju se ledenjaci, smog hara gradovima. Pogledaj Peking, New York il' Viroviticu. Prst pred nosom ne vidiš. Najvažniji elementi današnjice su ugljik i vodik. Ugljik i vodik! Oni nas sve spajaju i od nas prave jedno nacionalno biće. Oni će nam donijeti novi mandat. Oni će otvoriti nova radna mjesta. Moramo otvoriti Agenciju za ugljikovodike! –

U tom trenutku, u Zoranovoj glavi kao da je nešto puklo. Otvorili su se novi svjetovi, novi, dosad neviđeni horizonti. U njegovoj viziji pojavila su se cvjetna polja prepuna molekula koje zajedno plešu, pjevaju i grade. Zaleti se prema Vesni, snažno je zagrli, da joj cjelov u čelo te vikne Dječačiću: – Okreni brod prema Hrvatskoj. Kucnuo je naš čas! Otvaramo Agenciju za ugljikovodike! –

– Tu d glori! Tu d fridom! – zadere se Ingrid i ostane živa.

U tom trenutku, iz vode izroni zaboravljeni Željko te sav zabrinut, blijeda lica zapita Vesnu: – Molim te, Vesna, brzo mi reci koliko je 2+2-3+6+1? –

– Osam – reče zbunjena Vesna.

– Nos ti posran! Opaaaaa! – zaključi cijelu priču ludi Željko zvani Žac Vicmaher.

Možda će se netko nakon ove objave iz Ugljikovodičkih dnevnika razveseliti zbog novog radnog mjesta u Agenciji za ugljikovodike. Ali tu dolazimo do drugog najvećeg problema Hrvatske – obožavanje diskriminacije i zaboravljanje nečijih zasluga. Zato pogledajmo malo širu sliku. Nemojte samo misliti na sebe, mislite i na druge. Dakle, draga Vlado, pitam vas pred očima javnosti i ilegalno. Što je sa sumporovodicima? Što je s litijem, kalcijem, kalijem, berilijevim oksidom? Jod i živu neću ni spominjati. Magnezijev sulfat odjednom je pao u zaborav? Kako? Što je s klordima? Gdje su nestali poticaji za Fe₂O₃? Zar se sve oksidacije, polimerizacije i sublimacije u prošlosti tako lako zaboravljaju? Valencije su se uzalud prebacivale, ha?

Prelako odbacujemo njihove zasluge. Zamislite kada bi se otvorile Agencije za svaki kemijski element i njihove spojeve. Posla bi bilo toliko da bismo mi Njemačku vadili iz financijske krize.

Podsjećam vas da svaki, apsolutno svaki element ima pravo na Agenciju. I zato... U ime svakog kemijskog elementa! Jer sve ostalo nešto je drugo.

P.S. Za vrijeme razgovora Velike Četvorke, Dječačić je jahtom prešao preko dva Čeha koji su na luftiću obilazili Australiju. Kasnije smo doznali da je riječ o dva češka avanturista koji su nestali još 2009. u okolici Malog Lošinja. Odale su ih prekrasne unikatne sandale s čarapama i ostaci paštete oko usta.