„Odjeća čini čovjeka isto kao što i čovjek čini odjeću“

U jeku modnih događanja, odlučio sam intervjuirati barda hrvatske modne scene i vjerojatno njezinog najprepoznatljivijeg pulena, Riječana Juraja Zigmana. Od svojih početaka, školovanja u Italiji, milanskog Tjedna mode do sve većeg angažmana u dizajniranju i vizualizaciji - Zigman je postao veliki hrvatski brend.

Za početak, kako ste se uopće odlučili za karijeru u modnom svijetu?

Bio sam poprilično odlučan u tome da moj posao bude dizajn odjeće. U srednjoj sam školi puno vremena provodio slikajući. I dan danas uživam u slikarstvu. Ipak, htio sam ljubav za slikanjem prenijeti u prostor, oživjeti slike. Moda je umjetnost u prostoru, u pokretu. Zato je ta odluka bila logična i iskrena. Nisam tako odlučio jer volim samo odjeću, već i zbog toga što smatram da je to nešto puno složenije i zanimljivije od finalnog proizvoda. To je proces traženja i istraživanja. Oduševljava me pomisao da možemo istražiti i napraviti nešto što još nitko nije, bez obzira na to što možemo reći da je u modi sve napravljeno. Prvenstveno sam se odlučio baviti odjećom i proizvodom, ne baviti se karijerom u modnom svijetu ako me možete razumjeti.

Školovanje u Italiji uz paralelni rad s Giorgiom Corregiarrijem definitivno Vas je usmjerio u karijeri. Kolike su stvarne razlike u poimanju mode naših zapadnih susjeda i nas, kao i samom mentalnom sklopu poimanja ove umjetnosti?

Velike su razlike jer ako govorimo o modi u Italiji, odnosno Milanu onda govorimo o ozbiljnom poslu, o ozbiljnim ulaganjima i razvijanjima, o tržištu prije svega koje onda potiče i razvoj mode, proizvoda. Kod nas toga nema i točka. Kod nas nema industrije koja bi mogla poticati razvoj i ulaganje u posao, u pojedinca, u kreativca. Imam mišljenje iza kojeg stojim, a to je da moramo shvatiti da nismo gori ili manje kreativniji od ljudi koji stvaraju vani. Uvjeti su nam lošiji i to nas usporava, ali nije ni to toliko loše. Imam iskustvo u modnom svijetu možda veće od svojih vršnjaka koji su isto počeli raditi kad i ja. Zašto? Jer nas uvjeti ponekad tjeraju da ni iz čega napravimo sve. Ne radim u studiju s još deset isto pozicioniranih ljudi i ne razvijam jednu ideju, već sam stvaram sve. Ne vrijedi to samo za mene. Svi mi u našoj branši u Hrvatskoj stvaramo na isti način. Nemamo kreativne asistente ni vojsku iza sebe. Mislim da je i to u jednu ruku prednost, ovisno o tome što želiš. Želim se kreativno razvijati, želim dolaziti do nekih ideja koristeći stečeno iskustvo, ne želim biti lijen u ovoj zemlji. Ponekad nas uvjeti tjeraju da budemo bolji. Možda netko ne može raditi u takvim uvjetima, ne može se razvijati... Bez obzira na to što možemo reći da je pozitivno što imamo veliki broj modnih događanja, isto tako tvrdim da zbog toga imamo i jednu vrlo negativnu pojavu. To je svakako preveliki broj dizajnera, i to lošijih koji su u većini na našoj modnoj sceni. Isto je negativan i način na koji razmišljaju. Kod nas se dizajneri previše brinu o medijskom prostoru i pojavljivanju u medijima samo u svrhu promoviranja njih samih kao ličnosti, a ne kao kreativaca i njihovoga rada. Veliki je broj dizajnera koji su u drugačijoj poziciji od nas koji smo krenuli bez zaleđa i bez dobivanja medijskog prostora samo zato što su žene, sestre, kćeri već poznatih i utjecajnih ljudi. Naravno da je taj trend vani isto zastupljen, ali za razliku od nas - jedna Victoria Beckham, koja je prije nego je ušla u modu bila izuzetno slavna i bogata, uložila je novac u svoj projekt, zaposlila vojsku kvalitetnih ljudi koji su radili na projektu i zbog toga je njezin uspjeh opravdan jer iza nje stoje ljudi koji rade - takvih primjera ima mnogo. Kod nas ima primjera koji su iskoristili samo svoje ime, ali nisu pokazali apsolutno ništa što je vrijedno pažnje. To nije pljuvanje po kolegama - to je realnost i zbog toga pati modna „scena“ u Hrvatskoj. Rijetki ulažu u svoj rad i to je ogromna razlika od onoga što se radi vani. Vani se to cijeni i vani je to jedini način da traješ!

Povratak iz Milana i kolekcija na Milanskom tjednu mode u Hrvatsku na prvi pogled doima se korakom unazad u karijeri. Pobjeda na Fashion Incubatoru je pak potvrdila kako je taj potez bio opravdan. Koliko je za mlade dizajnere bitno ostvariti taj prvi korak i vrednuje li se isto uspjeh i kvaliteta kod nas i vani?

Možda mi sada izgleda neozbiljno ono što sam radio dok sam bio u Milanu i možda nisam bio ni spreman za to. Izlagao sam s kolegom kolekciju na milanskom Tjednu mode uz potporu našeg profesora Corregiarrija, no bilo je potrebno i uzeo sam ono najbolje iz toga, a to je iskustvo. Moj je povratak u Hrvatsku bio isključivo financijske prirode. Preskup grad, a nikakva primanja. Radio sam tri sezone u modnoj kući Roberto Musso i tamo sam puno naučio, ali nisam mogao preživjeti. Kad gledam svoj sadašnji rad i kad vidim u kojoj sam poziciji, ne osjećam da sam napravio korak unazad. Drago mi je da je to tako bilo. Iskustvo koje sam ovdje stekao i način rada koji sam tu stvorio, nikada ne bih mogao u Milanu. Sloboda koju imam i koja mi je ponekad i neprijatelj jer me nema tko kritizirati ni usmjeravati je trenutačno najdivnija stvar koja mi se dogodila. Imam kolege koji su na nekim natjecanjima imali dobre rezultate (izvan Hrvatske), ali bez ciljeva i razmišljanja barem tri koraka unaprijed nitko neće ništa napraviti. Nisam otišao na Fashion incubator tek tako. Otišao sam pobijediti kako bih iduće godine mogao svima predstaviti kolekciju i prodati ju! Prvi korak može biti prema poslovici „Na pravom mjestu u pravo vrijeme“. Nekome je prvi korak ulazak u radionicu, nekome je ulazak u društva koja bi ga eventualno mogla negdje smjestiti. Važan je prvi korak, ali on je uvijek loš ako ne znamo koji nam je sljedeći.

Dizajniranje Vam nije vezano isključivo za odjevne predmete - dizajnirali ste i interijere, automobile, vreće za sjedenje, satove... Postoji li nešto što još niste kreativno ostvarili, a da bi Vam bio izazov? Je li teško misaono 'skakati' po raznim dizajnerskim sektorima ili je to samo varijacija na temu?

Nikako, to je izuzetno važno! Kreativci moraju raditi puno stvari da bi imali kreativnost za sljedeću stvar. Moda i dizajn su široki pojmovi, povezani su i ponekad mi je čudno kad se ljudi čude da radim na puno stvari istovremeno. To mora biti tako, moramo se razvijati i stvarati. Radeći kolekciju tepiha, prvo mi je palo na pamet da tehnikom kojom radimo tepihe izradimo suknje i umetke u jaknama. Nikada ne znaš što će ti određeni projekt donijeti.

Kakva su iskustva s radom na baletu „Carmina Burana“ i operi „Šuma Striborova“? Kombinacija mode, plesa i glazbe pokazala se punim pogotkom...

Kazalište je sve samo ne moda i zato me je privuklo. Nemaš nigdje slobodu koju imaš u kazalištu. Kostimografija me oduvijek zanimala. Često sam i u pret-a-porter kolekcijama koristio kostimografske elemente. To je dio mene. Divno je raditi u kazalištu. Iskreno, možda je malo klaustrofobično jer si zatvoren u sustavu, u instituciji i vanjski svijet ne postoji. To je svijet za sebe. Drago mi je što sam na projektima radio skoro dva mjeseca, ne više, to je bilo sasvim dovoljno. Tamo je sve drukčije i neobično. Na vrijeme se odmakneš i super!

Razvili ste prepoznatljiv stil ornamenata i simbolike koji je posebno privukao pažnju na posljednjem izdanju Cro-A-Portera s brojnim subliminalnim i skrivenim porukama. Što je bio lajtmotiv revije i čija su umjetnička djela poslužila kao svojevrsni okvir?

Prije početka rada na kolekciji odlučim otprilike u kojem smjeru želim razvijati kolekciju. Zadnja kolekcija počinje s tartan uzorkom kojeg provlačim kroz cijelu kolekciju te ga miješam s printom i svojom grafikom. Inspiracija ne smije biti doslovna, ona mora biti personalizirana tako da sam odlučio Škotsku pomiješati sa slikarstvom, stripom i slično. Koristio sam slike Leonarda Da Vincija i samo na dvama modelima jasno prikazao golemu grafiku njegove slike „Dama s hermelinom“. Ta je slika iznimno važna za moju estetiku. Radio sam na njoj preinake kako bih naglasio korištenje životinja u modne svrhe. Hermelin je plav, pokazuje na pretjerano korištenje kemije u tekstilnoj industriji, korištenje kućnih ljubimaca kao modnih dodataka i slično. Dizajneri često porukama na odjeći pokazuju svoje stajalište o društvu - poput Moschina koji to pokazuje na vrlo humorističan način i jako direktno. Neki skrivaju svoje poruke. Ja nisam htio biti direktan i sumnjam da je itko iščitao tu poruku i to volim.
Manekenkama sam pokrio glave uskim maskama kako bih maknuo ekspresiju lica i pokazao koliko odjeća može „promijeniti“ čovjeka, dati mu samopouzdanje... Odjeća čini čovjeka isto kao što i čovjek čini odjeću.

Količina detalja, tehnika rada i prezentacija sve su Vam sofisticiraniji. Odakle crpite motive i inspiraciju za napredak u karijeri? Imate li nekakve savjetnike u tehničko-teoretskom dijelu ili je sve isključivo plod Vaših ideja i zamisli?

Ono što sam ranije govorio je odgovor na ovo pitanje. Možda je problem jer nemam tim ljudi koji će me upozoriti na greške kojih naravno ima. Do njih sam dolazim, često ih vidim nakon nekoliko mjeseci i tako radim. Za sada me takav način rada ne zamara ni ne troši, ali sam svjestan ako ne radim na sebi, neću imati inspiraciju za ubuduće.

Suradnja s poznatim osobama iz javnog života nužan je segment kada se govori o prestižnosti vlastitog brenda. S kim ste ponajviše zadovoljni u suradnji i imate li nekoga koga biste izdvojili kao određenu „metu“ za buduću suradnju?

Radio sam s gotovo svim ženama iz estradnog svijeta. Svaka ima svoju energiju ili je uopće nema. Volim svojim kreacijama vizualno promijeniti osobu s kojom radim i imati slobodu u osmišljavanju njezinog stila. No, volim kad me ta osoba inspirira svojim likom. Naprimjer, nisam radio s Josipom Lisac, ali točno znam kako bih ju odjenuo i što bih još napravio. To znači da me je već svojom pojavom toliko inspirirala. Često dolaze nove pjevačice s kojima se treba startati od nule, a to je puno teže. Bez obzira na glazbu koju stvaraju, moram čuti pjesmu da bih išao dalje, sviđalo se to meni ili ne. Zapravo je to jedna vrsta operacije. Ona ti „daje“ bolest, a ti je se moraš riješiti. Ako nema bolesti, nema ni rješavanja (...smijeh...) Sviđa mi se pop glazba izvan Hrvatske, sviđa mi se kako tamo razmišljaju i kako ulažu u svoj izgled. Lady Gaga je napravila Lady Gagu zbog svog izgleda i sviđalo se to nama ili ne, to je ono što u Hrvatskoj nedostaje. Toga je bilo, ali sada nedostaje. Volim svojom odjećom poslati poruku, ne raditi od svoje prezentacije komplet, već odstupati od očekivanog.

Kakvi su Vam planovi za budućnost općenito? Sudeći po razini kvalitete koju prezentirate, svjetska razina je samo pitanje dana...

Uložili smo u web shop i idemo u tom smjeru. Ulažemo u mrežu, u umrežavanje. Moda je sve manje dostupna na prvu, moramo je gledati da bismo ju željeli. Ne trebamo je samo dirati. Radim i stvaram u Rijeci, imam svoju radionicu. Sve je blizu i ono što je najbitnije - imam proizvodnju i proizvod mogu plasirati bilo gdje bez obzira gdje mi je sjedište. To je prednost današnjeg vremena i to trebamo iskoristiti.

Imate li kakvu poruku za sve mlade modne ljubitelje, entuzijaste ili dizajnere?

Ni pohvala ni kritika ne smije utjecati na vaš razvoj, na vašu estetiku, ne smije vas mijenjati, ali vas mora potaknuti da sve to vaše bude još bolje. Znate li koliko su mi puta rekli da nije dobro ponavljati korzet u kolekcijama?! Milijun puta. No, ja svaki put u kolekciji imam po šest korzet haljina, razvijam ih i ne moram ih ni potpisivati kako bi ljudi prepoznali da su moje. Budite svoji i trudite se biti prepoznatljivi jer je to jedino što ostaje.

Hvala na intervjuu i sve najbolje u budućem radu!