Novo znanstveno otkriće moglo bi u budućnosti pomoći u brisanju sjećanja
Istraživanje bi moglo jednog dana pomoći otklanjanju neželjenih sjećanja kod ljudi, na primjer kod onih s posttraumatskim stresnim poremećajem.
Istraživanje bi moglo jednog dana pomoći otklanjanju neželjenih sjećanja kod ljudi, na primjer kod onih s posttraumatskim stresnim poremećajem.
Brisanje neželjenih sjećanja još uvijek je znanstvena fantastika, no stručnjaci s izraelskoga Weizmann Instituta možda su došli do otkrića koje bi to moglo promijeniti. U svom nastojanju uspjeli su kod miševa izbrisati jedan tip memorije. U objavljenoj studiji kažu kako su uspjeli ugasiti dio živčanog sustava kojim je oblikovana memorija straha kod tih životinja. Nakon obavljenih eksperimenata, miševi su se vratili u svoje prethodno stanje bez strahova, zaboravljajući tako ono čega su se prethodno prestrašili.
Znanstvenici su na tom tragu istraživali komunikaciju dva dijela mozga, amigdale i prefrontalnog korteksa. Amigdala igra ključnu ulogu u kontroli emocija, a prefrontalni korteks odgovoran je uglavnom za kognitivne funkcije i pohranjivanje trajnih sjećanja. Prethodne studije pokazale su da interakcija između ovih dvaju dijelova mozga doprinosi formiranju i pohranjivanju traumatičnih sjećanja, ali točan mehanizam koji stoji iza svog tog procesa nije bio poznat.
U ovoj studiji, istraživači su koristili genetski modificiran virus kako bi označili živčane stanice amigdale koje komuniciraju s prefrontalnim korteksom. Dalje, koristeći drugi virus, u te stanice unijeli su svjetleće proteine pomoću kojih su onda mogli točno znati i s kojim dijelovima prefrontalnog korteksa stanice amigdale komuniciraju.
Tako su stekli kontrolu nad specificiranom moždanom interakcijom, a nakon toga su počeli istraživati ponašanje. Shvatili su da se, kada su miševi izloženi nekom strahu, aktivira snažna interakcija između dvaju dijelova mozga. Miševi čiji su mozgovi zabilježili takvu komunikaciju zapamtili su okolnosti pa su im znanstvenici uz određene strahove puštali i određene zvukove. Zaključili su da bi se uplašili svaki put kada bi čuli zvuk s kojim povezuju neku traumu.
Konačno, kako bi dokazali da ova vrsta interakcije može doprinijeti slabljenju neželjenih sjećanja, znanstvenici su osmislili optogenetičku tehniku za slabljenje komunikacije između amigdale i korteksa. Ta se tehnika sastojala u pulsiranju svjetla, i doista, kada su tako oslabili vezu, miševi se više nisu plašili kada bi čuli određene zvukove.
Ovo bi istraživanje jednog dana moglo pomoći i ljudima, na primjer onima s posttraumatskim stresnim poremećajem.
