Student treće godine povijesti već izdao drugu knjigu o Mari Matočec
„Ne bojte se!“, rekao je papa Ivan Pavao Drugi. Mislim da je to najbolji poziv za rad. – Nikada nije kasno, samo treba konačno započeti. – poručuje nam Vlatko, student treće godine povijesti i autor dviju knjiga o Mari Matočec.
„Ne bojte se!“, rekao je papa Ivan Pavao Drugi. Mislim da je to najbolji poziv za rad. – Nikada nije kasno, samo treba konačno započeti. – poručuje nam Vlatko, student treće godine povijesti i autor dviju knjiga o Mari Matočec.
Rijetko kada imate čast prisustvovati promociji knjige jednog 22-godišnjaka, a skoro pa nikada nemate čast prisustvovati promociji druge po redu knjige tog 22-godišnjaka. Tako se u knjižnici Hrvatskih studija 17. studenog 2017. odvila promocija Sabranih djela Mare Matočec, druge uredničke knjige Vlatka Smiljanića, studenta treće godine povijesti na Hrvatskim studijima. Ugledni izdavač Zvonimir Despot prepoznao je rad i kvalitetu mladog Vlatka. Knjigu su u ugodnoj, prijateljskoj atmosferi predstavili i prof. dr. sc. Mijo Korade, profesor na Hrvatskim studijima te izv. prof. dr. sc. Ivica Miškulin s Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
Vlatko Smiljanić, urednik i priređivač knjige rođen je 7. srpnja 1995. u Virovitici. Završio je Gimnaziju Petra Preradovića u Virovitici, prirodoslovno-matematički smjer s odličnim uspjehom. Sudjelovao je od osnovne škole na školskim, županijskim i državnim natjecanjima iz povijesti u svim kategorijama. godine 2009. postao je državnim prvakom iz obrane samostalno istraživačkoga rada na temu Političko djelovanje Mare Matočec. godine 2010. objavio je svoju prvu knjigu, biografiju o Mari Matočec, punoga naziva: Mara Matočec, hrvatska spisateljica, prosvjetno-kulturna aktivistica i političarka. Sudjelovao je u izradi dokumentarnoga filma o njoj u produkciji Hrvatske radiotelevizije te dokumentarno-igranoga filma Čaruga – ogledalo vremena u produkciji Državnoga arhiva u Osijeku i kuće Film 54. Osim toga, autor je više znanstvenih radova i prikaza knjiga, sudjeluje na znanstvenim i stručnim skupovima uglavnom iz područja političke, kulturne i društvene domovinske povijesti međuratnoga razdoblja. Uz znanstveni rad potpredsjednik je Društva studenata povijesti Ivan Lučić Lucius, povjerenik Hrvatske akademske zajednice za Hrvatske studije, kolumnist portala virovitica.net, content manager pri Hrvatskom povijesnom portalu, član Matice hrvatske i uspješan demonstrator.
FOTO: Patricija Prlog
Odmah nako promocije, porazgovorali smo s njime.
Čestitam na promociji druge knjige, možeš li nama smrtnicima opisati kakav je to osjećaj kada napokon završiš pisanje knjige i kad ju vidiš u knjižari na policama?
Pa, iskreno ću reći da tu i nema prevelikih osjećaja. Više bih rekao da svaku uspješnicu gledam kao početak sljedeće, samo što je uvijek mukotrpno čekati taj trenutak kada posao bude gotov.
Zašto baš Mara Matočec?
Moj znanstveni put u polju povijesti započeo je s ovom osobitom ženom ne tako davne 2009. godine U mome rodnom mjestu tada joj je podignuto spomen-obilježje, a ja nisam znao o kome se radi i zašto baš njoj. Sudjelovao sam na otkrivanju spomenika gdje sam čitao citate iz njezinih djela što mi se osobito svidjelo. Tada je počeo moj put istraživanja Mare Matočec koji već traje punih 8 godina, a vjerujem da će se nastaviti i dalje.
Što te kod Mare Matočec najviše inspiriralo?
Njezina ljudskost i srčanost, dobrota i hrabrost, altruizam i nesebičnost… Zaista je niz atributa koje bih joj mogao nadjenuti. Kao žena političarka, kada žene nisu imale pravo glasa, istakla se u politici, prosvjeti, kulturi i humanitarnim akcijama međuratnoga razdoblja domovinske povijesti.
Koliko dugo si sakupljao sva njena djela?
Točno 7 godina. Bio je to izuzetno težak proces. Usudio bih se reći da sam ukupno 1500 sati proveo na odjelu periodike Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a oko 500 sati analizirajući i prikupljajući njezine rukopise koje sam potom prenosio na računalo. Svakodnevno sam nalazio nova djela, trudio se uspješno ih transkribirati i interpretirati.
Prvu knjigu napisao si 2010. s 15 godina. Na koje si prepreke naišao i kako su tvoji vršnjaci i razredni kolege reagirali? Jesi li imao potporu ili su te gledali zavidno?
Najveća su mi prepreka dakako bile godine kada sam knjigu objavio. Neki su ju shvaćali neozbiljnim djelom, dok su neki imali nešto umjereniji pogled; smatrali su ju ne tako lošim početkom. Srećom, imao sam veliku podršku kolegica i kolega u razredu što me dodatno motiviralo, ali mi i nije previše značilo za rad.
Kada je počela tvoja ljubav prema povijesti?
Prije gotovo 10 godina. U osnovnoj školi imao sam odličnoga nastavnika iz povijesti čije ime i prezime moram istaknuti. To je profesor povijesti i geografije Kristijan Gostimir. Upravo njemu mogu zahvaliti gdje sada jesam. Nikada neću zaboraviti njegove motivirajuće riječi: – Vlatko, imaš dijamant, sada ga zajedno trebamo brusiti. – Zahvaljujući njegovoj motiviranosti da brusi taj djelić povijesti u meni, danas sam autor dviju knjiga, više desetaka znanstvenih radova, prikaza knjiga, kolumni i sličnih povijesno-popularnih tekstova. Ne želim izostaviti ni angažman u srednjoj školi, tj. Gimnaziji Petra Preradovića, gdje su me profesori Ana i Miroslav Novosel također podupirali u daljnjem radu i natjecanjima te nastaviti brušenje koje je profesor Gostimir započeo.
Imaš ispunjen društveni život, a i odličan si student te demonstrator na mnogim kolegijima. Kako to uspiješ sve uskladiti?
Da, istina je. Sve je do organizacije vremena u tjednu. Ako si uspješno organiziraš vrijeme, sve ide kako treba.
Tko ti je najveći uzor u životu?
Najveći je uzor u mome životu moj pokojni tata Vlado koji je iznenada preminuo 2011. godine, baš kada sam ova Sabrana djela trebao slati na recenziju. On je moj duhovni motiv u čitavom životu i vječno ću mu biti zahvalan na tome. Isto tako tu je i mama Jadranka koja se apsolutno trudi kako bi mi upotpunila nedostajanje tate. Ne smijem i ne želim zaboraviti svoju djevojku Karolinu, moju Malenu, s kojom dijelim sreću i tugu već više od 4 godine i koja mi je neizmjerna podrška u svemu što radim i volim za nas.
Što bi poručio mladima koji imaju strast za pisanjem, a ne znaju odakle krenuti ili su suviše nesigurni u tu?
– Ne bojte se!' – rekao je papa Ivan Pavao Drugi. Mislim da je to najbolji poziv za rad. Nikada nije kasno, samo treba konačno započeti. Ideja i motiv doći će, uvijek ih imamo negdje u dubini srca. Najveća moć koju treba priznati jest čovjekova volja. Ako ima volje, bit će i svega ostaloga.
Podravkinja Mara Matočec relativno je nepoznat, a tako pozitivan lik novije hrvatske povijesti. Život joj je obilježila tragična sudbina kada je ostala bez muža i djece. Unatoč tome, jedva pismena posvetila se hrvatskom selu, politici, starcima, pjesništvu te je na fin, intelektualan način poticala emancipaciju žena koje u to doba nisu imale ni pravo glasa. Bila je jako bliska s Marijom Jurić Zagorkom i uspješno su surađivale. Glavni životni ideali bili su joj vjera, domovina, domoljublje, čovjek i širenje mira. Živjela je po principu hodi i moli te branila seljake od zlih namisli gradskih bogataša.
FOTO: Wikimedia.com
Iz recenzije izv. prof. dr. sc. Ivice Miškulina:
Rukopis sabranih djela Mare Matočec višestruko je važan. Gledajući s historiografskog stajališta, radi se o gradivu koje će poslužiti za daljnja istraživanja položaja hrvatskog seljaštva, djelovanja Hrvatske seljačke stranke i same Mare Matočec. Treba ga gledati i kao doprinos regionalnoj povijesti. Također, rukopis sabranih djela predstavlja vrijedan doprinos i za poznavanje povijesti hrvatske pučke književnosti. Treba upozoriti i na lingvističku dimenziju rukopisa jer sabrana djela donose i objedinjeni opus osobe koja je rabila zanimljivu kombinaciju kajkavštine i štokavštine.
FOTO: Patricija Prlog
Ovdje možete pogledati dokumentarac o Mari Matočec u čijoj je izradi sudjelovao i sam Vlatko Smiljanić:
