LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Profesor Ivan Perkov

Razgovarali smo s dobitnikom nagrade za mlade znanstvenike i umjetnike

S profesorom smo razgovarali o ulozi znanosti u društvu, odnosu sa studentima, položaju mladih znanstvenika i problemima s kojima se susreću te važnosti popularizacije znanosti, ali i osvještavanja potrebe za bioetičkim promišljanjem znanstvenoga napretka.

S profesorom smo razgovarali o ulozi znanosti u društvu, odnosu sa studentima, položaju mladih znanstvenika i problemima s kojima se susreću te važnosti popularizacije znanosti, ali i osvještavanja potrebe za bioetičkim promišljanjem znanstvenoga napretka.

Donosimo razgovor s Ivanom Perkovom, docentom na Odsjeku za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija i jednim od dobitnika nagrade za mlade znanstvenike i umjetnike Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu za 2023. godinu. Nagradu je dobio za znanstvenu monografiju Društvo otpada, a s profesorom smo razgovarali o ulozi znanosti u društvu, odnosu sa studentima, položaju mladih znanstvenika i problemima s kojima se susreću te važnosti popularizacije znanosti, ali i osvještavanja potrebe za bioetičkim promišljanjem znanstvenoga napretka. 
 

Kako vidite ulogu znanosti i znanstvenika u društvu?


Vaše me pitanje asociralo na krilaticu Leonarda da Vincija koji kaže Doživite let jednom, i vaše će oči zauvijek biti uprte u nebo. Tako je i sa znanošću, doživite li jednom ushit nove spoznaje, nikada vas taj žar neće napustiti. Znanost je važna jer otvara i širi vidike, zato što je znatiželjna, živahna i nikad dovršena. Znanost donosi napredak, predstavlja vječnu vatru pokušaja čovjeka da poboljša svoj život i svijet koji ga okružuje. Međutim, znanost može biti i vrlo opasna ako je neobuzdana kao nekontrolirani plamen. Bez jasne orijentacije i etičke refleksije znanost je put u propast popločan dobrim namjerama znanstvenika. Ukratko, uloga znanstvenika jest da svijet pokušava mijenjati na bolje i ako to ne radi, nije pravi znanstvenik. 
 

Zašto je važno približiti znanost mladima?


Znanost može i treba biti alternativa svim trivijalnim i nezdravim sadržajima kojima su djeca i mladi ljudi kontinuirano izloženi. Živimo u društvu blagostanja i prilika, ali i u društvu rizika i iščašenih društvenih vrijednosti. Škole su u tom smislu centralno mjesto na kojem bi se trebao događati susret znanosti i djece. Mislim da u to ne možemo previše uložiti, svaki novčić uložen u popularizaciju znanosti među djecom, vratit će se višestruko, ne samo u ekonomskom nego i u svakom drugom pozitivnom smislu. Ipak, promovirajući i popularizirajući znanost ne smijemo zaboraviti da ona nije božanstvo i da može biti opasna. Stoga smatram važnim paralelni ulazak popularno-znanstvenih i bioetičkih sadržaja u škole
 

Možete li tu tezu malo pojasniti?


Bioetika kao orijentacijska platforma otvara prostor susreta i dijaloga znanosti, kulture i društva. Uzmimo kao primjer izuzetno brz napredak u razvoju umjetne inteligencije. Ako kao društvo i civilizacija dopustimo da se umjetna inteligencija nekontrolirano širi porama naših svakodnevnih života, brzo ćemo osjetiti neželjene posljedice takvoga pristupa. Bioetička se pak refleksija, nakon široke društvene rasprave, može umetnuti u normativni okvir i postati osigurač protiv ludovanja znanosti. To se već događalo, u Hrvatskoj imamo svijetli primjer Lošinjske deklaracije o GMO-u koja je dijelom usvojena i zakonski. Da zaključim, kod djece istovremeno treba poticati znanstveno-istraživački duh i razvijati etičko-društveni kompas. To nisu suprotstavljeni nego potpuno komplementarni procesi.  
 

Koja je vaša glavna motivacija da se posvetite znanosti i istraživanjima? 


Osnovna je moja motivacija na društvenoj razini procjena da tako mogu najviše doprinijeti zajednici koja me okružuje, a na osobnoj da tako mogu ostvariti najkvalitetniji život. Svatko od nas ima neke specifične talente i prava je sreća ako oni u njegovu poslu mogu doći do izražaja. Meni je osobno nastavna dimenzija posla jednako važna, ako ne i važnija od znanstvene. Smatram da prenošenjem znanja i pozitivnih vrijednosti možemo jako utjecati na mlade ljude pa tako posredno i na društvo. Dovoljno je nekad reći pravu rečenicu u pravom trenutku ili pokazati neku osobito važnu knjigu da mladoj osobi značajno utječemo na život. Taj blagoslov, naravno, ima i svoju drugu stranu, veliku odgovornost da svojim nehajnim djelovanjem ne bismo na nečiji život utjecali negativno. 

Na FER-u održano natjecanje za Nagradu „Zlatko Smrkić” za najbolji diplomski rad


 

Poznati ste po predanom radu sa studentima. Kako biste opisali svoje iskustvo u mentoriranju mladih istraživača?


Rad sa studentima je izvrstan način za čuvanje mladenačke energije jer svaka generacija sa sobom donosi nešto novo i svježe. Iako prosječna razina donesenog općeg znanja i pismenosti drastično opada, u svakoj generaciji ima izvrsnih pojedinaca – mladih ljudi koje treba samo malo usmjeriti odnosno pokušati iz njih izvući ono najbolje. S takvim je studentima uistinu lijepo raditi i jako cijene pružene prilike, kao što su recimo pozivi za izlaganje na znanstvenim simpozijima ili sugestije za pisanje zajedničkog znanstvenog rada. Nekome to možda ne izgleda značajno, ali njima može dati presudan impuls za profesionalni razvoj. Osim toga, volim ih poticati na društveni i volonterski angažman i organizaciju tribina i okruglih stolova. Kada je pak u pitanju mentoriranje završnih i diplomskih radova, rado se tome posvećujem jer i meni pruža prilike za nove spoznaje o raznovrsnim temama. Što se tiče kvalitete teksta, prilično sam zahtjevan mentor i upozoravam studente da ozbiljno shvate te radove jer su to javni dokumenti koji će ih legitimirati kroz čitav život. 
 

Spominjete da studenti na fakultet dolaze sa sve slabijim znanjima? 


To je rezultat brojnih društvenih okolnosti. Ljudi općenito sve manje čitaju i gledaju kvalitetne i složene sadržaje, a tako je i s učenicima koji olako preskaču lektire bez većih posljedica. Sadržaji koje djeca konzumiraju su sve sažetiji, a njihova sposobnost koncentracije sve kraća. I ovaj je intervju u tom smislu predug. Prije nekoliko desetljeća standard su bili filmovi od 90 minuta, potom se prešlo na YouTube videa od 20-ak minuta, a današnji je standard 30 sekundi nekog reela ili TikTok videa. Možda djeluje banalno, ali to svakako utječe na kognitivne i spoznajne sposobnosti novih generacija. I moja je generacija tolerirala znatno manje literature za ispite u odnosu na neke ranije, a danas većina studenata na većini kolegija očekuje prolaz nakon pregledanih prezentacija s predavanja. Da se vratim na lektire – tko nije naučio dugo i dobro čitati – taj ne zna ni pisati i nema bogatstvo rječnika. Kako reče Mark Twain – Onaj koji ne čita dobre knjige nema nikakvu prednost nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati. Na prvu godinu studija sve češće dolaze mlade osobe koje su zapravo polupismene. Možda zvuči oštro, ali tako je. 
 

Kako biste opisali proces stvaranja vašeg rada Društvo otpada? Jeste li se suočili s izazovima tijekom tog procesa, i ako jeste, kako ste ih prevladali? 


Ta je knjiga nastala na temelju mog doktorskog istraživanja i disertacije, a tijekom doktorata svi se susreću s izazovima, usponima i padovima pa i sumnjama u vlastite sposobnosti. Stjecanje doktorata dugačak je put odricanja koji podrazumijeva ispunjavanje svih obveza predviđenih programom studija, ali još važnije, osmišljavanja i realizacije jednog sasvim novog i originalnog znanstvenog djela. Mnogi se doktorandi na tom putu suočavaju s ozbiljnim mentalnih poteškoćama. To me ponukalo na istraživanje te teme pa sam nedavno o tome nekoliko puta izlagao i u suradnji s kolegicom psihologinjom proveo jedno istraživanje. Rezultati su pokazali da je kod studenata doktorskih studija povećana učestalost mentalnih problema u odnosu na opću populaciju i da doktorsko obrazovanje ima negativan utjecaj na život velikog broja studenata. 
 

Koja su bila ključna iskustva ili pouke koje ste izvukli iz provedbe ovog rada?


Ključan je dobitak shvaćanje potrebe za strukturiranjem te sustavnim i metodičnim radom da bi se ostvario jedan takav cilj. Kroz školovanje sam se često znao provući snalaženjem i radom u zadnji čas. Kod doktorata toga nema i to je njegova najveća pedagoška vrijednost za nastavak karijere. Osim toga, uči nas strpljivosti i upornosti, što su također vrijedni suputnici rada u akademskoj zajednici. 

U tijeku je natječaj za dodjelu nagrade „Srdjan Podrug” za najbolji diplomski rad


 

Koje su po vašem mišljenju najveće predrasude ili prepreke s kojima se mladi suočavaju kada razmišljaju o karijeri u znanosti, i kako bi ih trebalo savladati?


Prva i najveća prepreka je uopće doći u priliku da se profesionalno bavite znanošću, odnosno da se zaposlite kao asistent ili mladi istraživač u sustavu znanosti i visokoga obrazovanja. Često se događa da izuzetni mladi ljudi s ogromnim znanstveno-istraživačkim potencijalom ne mogu dobiti priliku unutar sustava. Broj radnih mjesta vrlo je ograničen, konkurencija izrazito visoka, a kriteriji zapošljavanja i odabira nisu uvijek isključivo akademski. Oni koji imaju sreću da uspiju ući u sustav suočavaju se često s preopterećenošću administrativnim zadacima, teškoćama usklađivanja privatnog i poslovnog života i stalnim sumnjama u vlastite mogućnosti. Osim toga, prvi poslovi u znanosti uvijek su na određeno vrijeme – na 4 ili 6 godina pa ne nude stabilnost i kreditnu sposobnost koje bi omogućile ostvarenje privatnih težnji poput zasnivanja obitelji i rješavanja stambenog pitanja. Radi se o dubljim društvenim problemima koji se samo preslikavaju na mlade znanstvenike. 
 

Što mislite, koje su prednosti karijere u znanosti za mlade istraživače?


Iako smo nabrojali teškoće i izazove s kojima se mladi znanstvenici susreću ipak treba reći da poslovi u znanosti nude brojne prednosti i mogućnosti koje uglavnom ipak nadjačaju negativne strane. Okruženost uspješnim ljudima pojačava motivaciju, a mogućnost suradnje s renomiranim znanstvenicima je sjajna za mlade istraživače. U znanosti se uglavnom može i sebi prilagoditi radno vrijeme i radni tjedni su fleksibilni i uvijek drugačiji što povoljno utječe na mlade koji nisu skloni ponavljajućim i rutinskim poslovima i monotonim radnim danima. Znanost pruža i kontinuiranu mogućnost usavršavanja te putovanja i boravka u različitim dijelovima svijeta što je također velika prednost. 
 

Koje su najvažnije vještine koje mladi trebaju razviti ako žele uspjeti u karijeri u znanosti?


Mladi danas prije svega trebaju razviti univerzalne vještine lijepog akademskog pisanja, prezentiranja različitih sadržaja, argumentiranog dijaloga i nadmudrivanja i timskog rada. Na seminarskoj nastavi inzistiram upravo na razvoju takvih vještina koje će studentima biti korisne bez obzira gdje će se zaposliti. Naravno, te su vještine potrebne i u znanosti. Znanost dodatno zahtjeva požrtvovnost, strpljenje i upornost. Požrtvovnost povremenog odricanja od obiteljskog i društvenog života, strpljenje čekanja da dugotrajan rad donese rezultate i upornost u trenucima kada taj posao djeluje sizifovski. 
 

Koje biste poruke ili savjete dali mladima koji razmišljaju o karijeri u znanosti?    


Ako netko uistinu želi ostvariti znanstvenu karijeru ostvarit će je bez obzira na okolnosti i objektivne zapreke koje postoje. Najvažniji savjet je da pokušaju zadržati optimizam i u teškim trenucima i da pozitivno gledaju na sebe same i budućnost koja je pred njima. Savjetujem i da pokušavaju kucati na vrata koja se možda čine daleka i nedostižna. Ja sam obraćajući se profesorima s direktnim ponudama za volontiranje u njihovim projektima dobio neka istraživačka iskustva koja su mi kasnije pomogla, a jednim pristojnim mailom renomiranom stranom znanstveniku otpočeo jednu zanimljivu suradnju. Za kraj, najvažnije, neka uživaju u studentskim danima i koriste sve njihove blagodati uključujući sudjelovanje u studentskim projektima i rad u studentskim udrugama. Tako mogu steći vrijedna znanja i iskustva koja ih danas-sutra mogu lansirati i u znanstvenu karijeru.  

Javni poziv za podnošenje prijedloga za dodjelu godišnje nagrade „Inovacija godine”


       

Za kraj, kako vidite razvoj Studentskog.hr? I vi ste u njemu sudjelovali…


Da, bio sam među ljudima koji su na Studentskom.hr od osnivanja i tu sam objavio neke od svojih najdražih tekstova. Recimo, intervju s mojim gimnazijskim profesorom književnosti mi je do danas najdraži. Zanimljivo je i lijepo kad te medij u kojem si počeo nakon puno godina kontaktira za intervju. Drago mi je da Studentski.hr živi i razvija se i danas zauzima zapaženo mjesto među rijetkim medijima koji prate znanost i sveučilište. Puno uspjeha u daljnjem radu!           
FOTO: BRANKO NAĐ