Mjesto u studentskom domu mora ostati privilegija
Studentski domovi Sava i Cvjetno još uvijek su nedovršeni, a studenti su se u njih već uselili. Cijene smještaja drastično su se povećale, no mnogi studenti su odbili platiti stanarinu za prvi mjesec kao znak bunta prema Studentskom centru.
Studentski domovi Sava i Cvjetno još uvijek su nedovršeni, a studenti su se u njih već uselili. Cijene smještaja drastično su se povećale, no mnogi studenti su odbili platiti stanarinu za prvi mjesec kao znak bunta prema Studentskom centru.
– Jel snimaš?
– Čekaj, čekaj... Ajde, daj ga sad.
– Dame i gospodo, a sada spektakl. – govori cimer dok otključava vrata nove sobe u novouređenom Savskom paviljonu.
I samo tako, nakon mjeseci čekanja, pred nama se ukazalo desetak kvadrata prostora oko kojih se lome koplja otkad je započela obnova studentskih domova. Soba izgleda neloše. Novi namještaj je bijele boje, novih polica koliko ti srce želi. I kreveti su duži nego što su bili. Kroz prozore ne ulazi hladan zrak kao prije, a radijatori se mogu namjestiti da griju više ili manje (ljudi koji su znali namjestiti radijatore u starim paviljonima da griju koliko oni žele smatralo se u najmanju ruku šamanima).
Sobe i hodnici puni su nekih fensi-šmensi senzora. Tako se više svjetlo na hodniku ne mora tempirati da se upali kad padne mrak. Ono reagira na pokret te se pali i gasi cijeli dan kad god netko prođe. Netko tko ne zna da je Sava studentski dom, mogao bi ga lako zamijeniti za kliniku za odvikavanje od pušenja. Senzori za dim gledaju te gdje god da jesi, u sobi ili na hodniku. I hoće, oglasit će se. Da, da, nema više gledanja Hajduka na lošem streamu i paljenja jedne za drugom jer je Vlašić pretrčao tri igrača pa je htio i četvrtog.
Svi ovi luksuzi, ako ih možemo tako nazvati, koštali su ukupno oko 300 milijuna kuna. I to većinom Europsku uniju. I sad je teško bilo očekivati da će cijene smještaja ostati iste. Naravno, to nikad nije bila ni opcija. Ali da će dvostruko poskupiti stari paviljoni na Savi... To je ipak malo previše. Nije dugo trebalo da se probudi revolucionarni duh u studentima, koji su često u povijesti bili pokretači promjena. Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu svim se silama bori protiv poskupljenja studentskog smještaja. I dobro im ide.
Najprije su se izborili za ukidanje popratnih troškova kao što su legendarni troškovi useljenja koji su iznosili sto kuna easy moneyja za Studentski centar. Zatim su studente mobilizirali na prosvjed. Ne onakav klasični prosvjed koji uključuje hodanje po ulicama u kolonama, razbijanje, vikanje, zastoj prometa na Savskoj i kampiranje, već moderan, sofisticiran prosvjed koji se organizirao putem društvenih mreža. Zbor je pozvao studente da se pridruže tihom prosvjedu koji je zagovarao neplaćanje stanarine za prvi mjesec stanovanja u domu. Odlučili su udariti Studentski centar tamo gdje ih najviše boli – po džepu.
Mnogi smatraju da je studentski prosvjed nepotreban te da je život u studentskom domu med i mlijeko. Mogli bismo to izračunati vrlo jednostavno. Dakle, deset kvadrata studentske sobe bez subvencije Studentskog centra koštaju 800 kuna. Po toj logici, stančić od 30 kvadrata treba bi koštati 2400 kuna, dakle 1200 kuna za svakoga. Nema tu baš meda, a bogami ni mlijeka. Zamislite još da morate dijeliti WC i tuš s još pedeset ljudi s kata. Još uvijek nema meda. Ni'ko nema meda, kako pjesma kaže.
Potez Studentskog zbora da mobiliziraju studente za prosvjed bio je pravi šah-mat. Razlozi su ti što jednostavno nema više tolikog interesa za stanovanje u studentskim domovima. Cijene su visoke, jednogodišnji ugovori sa stanodavcima su potpisani, što rezultira s petsto praznih kreveta u novoobnovljenim paviljonima. Dakle, Studentski centar ne može izbaciti toliko ljudi iz domova zbog neplaćanja. Jednostavno im se ne isplati to, već su im u ovom trenutku pregovori najbolja opcija.
Bilo kako bilo, napravili smo korak naprijed. Valjda će ta financijska izvješća pokazati da su cijene neopravdano podignute. Valjda će se Studentski zbor potruditi da ne pristane na neke mutne dogovore, već da ustraje u svojim zahtjevima dok se te cijene ne urazume malo.
Poslao bih ovaj tekst direktno u redakciju sada, ali pišem u sobi gdje nema interneta danas. Tako je to, svaki dan nema nečeg jer je dom još zapravo u fazi rekonstrukcije. Samo se to radi nekako u fušu, da se ne zna, da izgleda kao da je to sve obnovljeno, divno i krasno. Nitko ne vidi dva metra duge vodiče koji vise sa stropa u prostoriji s tuševima.
Zapravo, nedostaje nam stara Sava. Bila je puno više studentska od ove nove, onako skromna i nikakva. Onaj multifunkcionalni tabure na kojem su se odigrale partije i partije bele, onaj ormar iznad stola u koji slažeš boce od alkohola „da se vidi ko je najviše popija“, sve je to imalo neku svoju romantiku koja je nestala sad u bijelini nove, duplo skuplje garniture.
– Poplava je u kupaoni. – vraća se cimer s tuširanja.
– Meni opet internet šteka. – govorim.
– Ma loše su ovo napravili, tek toliko da naprave.
– Znam, da. Trebali su srušit sve i napravit još starije. Možda bi tako bilo bolje...
