Josip Ivanković, prvi student s invaliditetom koji je završio FER
Josip je danas magistar inženjer elektrotehnike, a čeka ga i posao u jednoj hrvatskoj kompaniji. Do toga je došao na dosta težak način, iz čega se da zaključiti to da naša sveučilišta nisu spremna svima dati jednaku šansu, odnosno nisu dovoljno prilagođena osobama s invaliditetom.
Josip je danas magistar inženjer elektrotehnike, a čeka ga i posao u jednoj hrvatskoj kompaniji. Do toga je došao na dosta težak način, iz čega se da zaključiti to da naša sveučilišta nisu spremna svima dati jednaku šansu, odnosno nisu dovoljno prilagođena osobama s invaliditetom.
U Zagrebu je bio vruć, srpanjski dan. Dok su se mnogi Zagrepčani spremali za ljetovanje u Vodicama, Josip Ivanković je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva ispisivao povijest. 25-godišnji student iz Dugog Sela tog je dana obranio svoj rad. Nakon toga mu je njegov mentor pružio ruku i čestitao dok su mu suze radosnice tekle niz lice. Na takav izljev emocija natjeralo ga je to što Josip od rođenja ne posjeduje dar sluha. Usprkos tomu, uspio je u ostvarenju svojeg pothvata.
Josip još u djetinjstvu nije htio prihvatiti da je poseban ili manje vrijedan od drugih zbog svog invaliditeta. Pohađao je redovnu osnovnu školu u Zagrebu, ali uz pomoć profesora iz SUVAG-a.
– U osnovnoj školi morao sam savladati velik broj prepreka. Ujutro sam bio na nastavi, a popodne sam radio s profesorima iz SUVAG-a. To mi je bilo vrlo naporno, a često nije bilo ni dobro organizirano. Sve je ovisilo o volji profesora. – prisjeća se Josip.
Zato je odlučio da će u srednjoj školi uzeti stvar u svoje ruke i da neće ovisiti ni o kome. Srednju školu upisao je samostalno, a odlučio je i da ne želi pomoć u nastavi, nego da se snalaziti želi sam. Objasnio nam je zašto se odlučio na takav potez:
– U osnovnoj školi mi je smetalo društvo gluhih i njihovi stavovi. Nisu voljeli školu i nije im se dalo učiti. Također, stalno su govorili da smo nesposobni i da nećemo uspjeti. Htio sam se maknuti od toga i boriti se za sebe svim sredstvima. Najlakše je odustati.
Opisao nam je jedan svoj srednjoškolski dan koji mu je ostao u sjećanju:
– Na satu Elektrotehnike profesorica je prozvala nekolicinu učenika. Svi su redom dobili jedinice. Ja sam se na neki način prepao i kod kuće naučio gradivo za drugi sat. Na opće čuđenje kolega i profesorice, javio sam se za usmeno odgovaranje. Riješio sam sve što mi je zadala – od lakih zadataka do teških. Ispisao sam cijelu ploču i iznenadio sve prisutne. Bio sam jedini koji je dobio peticu.
Josipova nastava bila je sazdana od prepisivanja s ploče. Nije mogao razumjeti što profesorica govori, zbog čega je morao logički zaključivati i povezivati ono što je pisalo na ploči. Bili su tu sati i sati rada kod kuće. Ipak, hrabar Josip uspio je završiti srednju školu. Stekao je spremu tehničara za računalstvo.
– Zamislite rijeku koja se ulijeva u more. Lako je plivati nizvodno – nekako ćeš doći do mora bez mnogo truda. Ja sam odlučio plivati uzvodno – prema izvoru. No što se više približavaš izvoru, to je teže plivati. – slikovito objašnjava Josip.
Logičan korak za svakoga uspješnog tehničara za računalstvo upis je fakulteta. No to nije slučaj i za osobe s invaliditetom. Usprkos mišljenjima bližnjih da fakultet nije za njega, odnosno da je pretežak, Josip je upisao Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.
– Fakultet mi je bio deset puta teži od srednje škole. Bilo je toliko novih stvari i teških predmeta. Bilo je i matematičkih zadataka koji se nisu mogli riješiti osim ako ne čuješ objašnjenje. No nisam se predavao ma koliko god mi to teško i zbunjujuće bilo. Ubrzo sam odustao od predavanja jer nisu za mene imala smisla. Učio sam kod kuće te sam mnogo čitao i radio. Pomogli su mi i profesori s FER-a koji su prava gospoda. S njima se uvijek dalo dogovoriti. – prisjeća se Josip.
Uz mukotrpan rad dogurao je do ostvarenja svog sna. Josip je danas magistar inženjer elektrotehnike, a čeka ga i posao u jednoj hrvatskoj kompaniji. Do toga je došao na dosta težak način, iz čega se da zaključiti to da naša sveučilišta nisu spremna svima dati jednaku šansu, odnosno nisu dovoljno prilagođena osobama s invaliditetom. Josip je tek prvi invalid koji je završio FER, ali u tom pogledu širi optimizam:
– Mislim da će se situacija u budućnosti poboljšati. Sve ovisi o novcu, politici, profesorima i njihovoj dobroj volji.
Za kraj, Josip želi svima koji sumnjaju u sebe i misle da je nešto nemoguće poručiti sljedeće:
– U životu nikada ne treba odustati ma koliko god teško bilo. Bilo je trenutaka kad sam, nakon toliko razočaranja i neuspjeha, htio odustati, ali shvatio sam da čovjek mora pasti kako bi izvukao pouku o tome što je život.
I tako se jedna od stotina riba okrenula u suprotnom smjeru – u smjeru izvora. I došla do njega.
