„I tebe sam sit, Hrvatsko!“

Krucijalno pitanje koje se mnogim hrvatskim studentima vrti po glavi nije biti ili ne biti, već ostati ili otići. Svaki tjedan više od tisuću Hrvata bježi van granica Lijepe Naše, pa tako ima i dosta studenata koji svoj put ka sreći traže u inozemstvu. Naši su sugovornici jedni od onih koji su zbog nezadovoljstva otišli grabiti nove šanse van Hrvatske. Corina Kukurin, Martina Babić, Marija Stričević i Dana Žaja otkrili su nam motive svog odlaska na studiranje i rad u drugu državu.

Corina Kukurin odabrala je zemlju vjetrenjača, tulipana, biciklista i lakih droga – Nizozemsku. Studira forenziku na Universityju Amsterdam. 

– Prvenstveno sam birala studijski program, a ne državu. Igrom slučaja ispalo je tako da je onaj koji mi najviše paše u Nizozemskoj. Ono na što sam najviše obraćala pažnju su jezik na kojem se odvija nastava te iznos školarine. – rekla je Corina, koja je htjela dati priliku i forenzici u Splitu, no odabrala je studij u Amsterdamu zbog kvalitete.

Smatra da hrvatska sveučilišta imaju dobar nastavni kadar, ali da nedostatak financija u obrazovanju i hrvatski mentalitet koče pozitivne promjene do kojih bi trebalo doći pothitno.

– Kriteriji za kvalitetu su se po mojem mišljenju spustili ispod prihvatljive granice i ljudi na vodećim pozicijama nisu/ne žele biti svjesni kako nedostataka, tako i čitave palete mogućnosti za konkretne promjene. – nadodala je Corina, koja smatra da bi svatko trebao bar na kraći period provesti vrijeme u inozemstvu.

FOTO: Corina Kukurin

Jedinim nedostatkom studiranja u inozemstvu smatra financijski dio, s obzirom na to da je studij u Hrvatskoj gotovo besplatan ako se sve polaže u roku.

– Ma otkuda dolazili, svi smo mi studenti slični po pitanju zabave i lijenosti, kojoj prečesto podliježemo. Razlika je ipak značajna i studenti ovdje puno ozbiljnije shvaćaju studiranje i stjecanje vještina, ne samo znanja. To je velikim dijelom uvjetovano time što se studij plaća, ali i nekim drugim vrijednostima kojima su naučeni kroz život, odnosno obrazovanje. Također, studenti su puno otvoreniji i kritičniji te se ne ustručavaju propitivati sustav i boriti za ono u što vjeruju. – zaključila je Corina, uz završnu misao da Amsterdam kao grad nudi bezbroj mogućnosti, no da još nije sigurna hoće li ostati tamo ili se vratiti u Hrvatsku.

Svoje kolege u Frankfurtu smatra puno ambicioznijima od onih u Hrvatskoj, što ga i više motivira u radu. Uz tu razliku, napominje kako tamošnji studenti više putuju, više troše te više ulažu u vlastito znanje i napredak, što se rijetko kada može vidjeti u granicama naše zemlje. 

Martina Babić još je jedna studentica koja je odabrala njemačko govorno područje za studiranje, Austriju. Studira slavistiku na Universität Wien. Beč je odabrala jer, kako kaže, nudi vrlo širok izbor programa za studiranje, bolje mogućnosti zapošljavanja te je to za nju prakrasan grad s puno različitih kultura. Još je u srednjoj školi shvatila da želi studirati u inozemstvu, no smatra da hrvatska sveučilišta ne zaostaju puno za onim europskim.

– Prednosti studiranja u inozemstvu mnogobrojne su. Od upoznavanja novih ljudi iz različitih krajeva svijeta i njihovih kultura –jedno predivno iskustvo – do većih studentskih pogodnosti. Jedini je nedostatak taj što su materijali za studij u svakom slučaju skuplji nego u Hrvatskoj. – rekla je i nadodala kako se ne misli vraćati u Hrvatsku. Unatoč tome što je noćni život malo skuplji, Beč obožava jer je to grad koji nikad ne spava, pun je događanja u svakom godišnjem dobu i nudi ogroman izbor u svakom pogledu.

Marija Stričević je studentica prava u Osijeku, no odlučila je otići na praksu u London u sklopu Erasmusa.

– Oduvijek su me privlačila područja poput borbe za ljudska prava i imigracije, a moje je zanimanje samo poraslo nakon zadnjeg imigracijskog vala i nesreće koja je pogodila istočne zemlje. Dobila sam ponudu da stažiram u pravnom uredu koji se bavi tim pitanjima i smatrala da je to prilika koju ne smijem propustiti – pojasnila je Marija svoj motiv odlaska u London.

Tvrdi kako su pravni fakulteti u Hrvatskoj katastrofalno organizirani i da ponekad ne nude ni neka najosnovnija znanja. Oduvijek je voljela putovati, pa je tako nekoliko godina radila u New Yorku, a igrom slučaja sada je London njena trenutna lokacija.

– Koncepcija naših sveučilišta poprilično je zastarjela i nefunkcionalna. Previše je štrebanja, a premalo prakse. Kada krenemo jednom raditi, svi se specijaliziramo za jedno područje i onda tamo usavršimo i teoriju i praksu. Ono što poslodavci traže je iskustvo, a mi ga nakon fakulteta najčešće nemamo. – smatra Marija, koja još nije uvidjela nedostatke bilo studiranja, bilo rada u inozemstvu.

Uz to, smatra da su njeni kolege spremniji žrtvovati svoj privatni život zbog poslovnog, što u Hrvatskoj neki smatraju nedopustivim. Isto tako, napominje kako je nama milo kafenisanje nepojmljivo u Londonu, gdje se sve dogovara uz neki obrok. Također, nepojmljivo je besposličarenje, jer je dvanaestsatno radno vrijeme mnogima normalna stvar. Gladna novih poslovnih prilika i upoznavanja nove kulture, jezika i kolega sa svih strana svijeta, Marija sumnja da će se vratiti na hrvatsku adresu.

FOTO: Marija Stričević

Dana Žaja tek okreće novu stranicu u svom životu. Željna promjena, odabrala je studij povijesti umjetnosti u Berlinu, gdje će ovog tjedna tek početi slušati predavanja i dobiti uvid u tamošnje studiranje.

– Hrvatska sveučilišta daju dobru bazu za razumijevanje nekog područja i širok spektar informacija, no nedovoljno angažiraju studente u produbljivanju svojih interesa. – kaže Dana u uvjerenju kako će u Berlinu moći više posvetiti nekim temama koje su se zanemarivale na studiju povijesti umjetnosti u sklopu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a i sam će joj grad poslužiti kao učionica na otvorenom, sa svim svojim umjetničkim znamenitostima i obiljem muzeja. 

Iako se moguće afirmirati na hrvatskom tržištu i uspjeti u karijeri, činjenica je da ne postoje pogodnosti i uvjeti koji bi većinu mladih zadržali u domovini. Obrazovni sustav nije usklađen sa zahtjevima tržišta i mnogi mladi izvise nakon što ponosno prime diplomu i mogu uredno od nje napraviti papirnati avion koji će bacati iz zgrade burze. Mladi se u Hrvatskoj osjećaju ograničenima i grabe bezbroj mogućnosti koje nudi život u inozemstvu. Dokle god politička tijela ne prekroje trenutnu situaciju, odljev mozgova bit će sve veći i veći. Stanje je takvo da mnoge mlade uz Hrvatsku vežu samo topla mamina sarma i kupanje na Jadranu jer teško mogu realizirati svoje životne ciljeve. Uz to, na nama je mladima da prestanemo kukati. Imat ćemo vremena za kukanje u penziji. Trebamo se pokrenuti u svakom pogledu, pa makar morali i u bijeli svijet. Međutim, prvo treba ukloniti nedostatak motiviranosti koja lebdi hrvatskom atmosferom kako Hrvatska ne bi postala zemlja staraca.