„Osnovao sam klub jer ne mogu živjeti bez košarke”
Strastveni zaljubljenik u košarku Antonio Karamarko pokrenuo je košarkaški klub zajedno sa svojim bratom Marinerom. U rad kluba uključili su čitavu obitelj. Kao najveće probleme ističe nedostatak financija i slobodnih termina u dvorani za treninge.
Strastveni zaljubljenik u košarku Antonio Karamarko pokrenuo je košarkaški klub zajedno sa svojim bratom Marinerom. U rad kluba uključili su čitavu obitelj. Kao najveće probleme ističe nedostatak financija i slobodnih termina u dvorani za treninge.
Studentski.hr donosi vam intervju s uspješnim sportašem, trenerom i studentom ekonomije - Antoniom Karamarkom. Kako uskladiti akademske obaveze sa sportskima i pri tome voditi košarkaški klub, saznajte u nastavku.
Tko je osnovao klub i kada?
Klub smo osnovali moj brat Marinero i ja 2011. godine Inače, rođeni smo u Zadru, a odrasli u Zagrebu. Igrali smo košarku dugi niz godina u brojnim klubovima, a sada smo i treneri. Košarka je oduvijek veliki dio mog života.
Koji je razlog osnivanja kluba?
Osnovao sam klub jer ne mogu živjeti bez košarke. Prije se na svakom terenu igrala košarka. Gdje god si došao, u bilo koji kvart, haklalo se. Danas, ja sjednem s braćom u auto i kružimo gradom po igralištima, tražimo mjesto i ljude za igru. Želio sam ponajprije vratiti košarku u kvartove.
Koji je ustroj kluba?
U klub je uključena cijela obitelj. Moj brat Marinero je predsjednik. Moj otac je potpredsjednik, ali bez funkcije. Ja obnašam sve ostale dužnosti tajnika, blagajnika i sl. Marinero i ja smo ujedno i treneri/igrači. Treći brat, Mario, igrač je kluba. Bili smo uspješni košarkaši u mlađim kategorijama. Imamo preko 150 medalja s raznih natjecanja. Nastupali smo za Cibonu, Dubravu, Zrinjevac i želimo se nastaviti baviti košarkom jer ona je naš život.
Koje selekcije djeluju unutar kluba?
Kada smo pokrenuli klub djelovali su kadetska i seniorska selekcija. Kao novoosnovani klub, u seniorskoj konkurenciji nastupali smo u C-1 ligi. Prvu smo godinu bili neporaženi prvi dio sezone. Međutim, zbog raznih obaveza ostali smo bez par igrača i u daljnjim utakmicama nismo se uspjeli plasirati u viši rang natjecanja. U sezoni 2012./2013. morali smo se u potpunosti povući iz natjecanja jer nismo imali dovoljno financijskih sredstava za nastavak. Tako da klub trenutno operira samo sa školom košarke za najmlađe i mlađim kadetima, a hoćemo li vratiti seniorsku ekipu, ja se nadam da hoćemo jednog dana.
Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u vođenju kluba?
Financije! Klub u potpunosti financiram iz vlastitih izvora. Trebali smo dobiti neke novce od grada zbog škole košarke, ali nismo. Klubovi dobivaju novac iz gradskog proračuna samo ako su članovi A-2 i viših liga. Optimalno, za sezonu bi nam trebalo oko 25.000 kuna. To je uključujući i rad seniorske ekipe. Kontaktirali smo i sponzore. Slao sam preko 300 mailova, zvao na sve strane. Svi kažu da će pomoći, obećaju, ali kad pravi troškovi dođu na naplatu onda odustaju. Glavni cilj nam je sad animirati roditelje i djecu da počnu dolaziti u školu košarke jer time možemo financirati rad kluba barem na toj osnovnoj razini i pružiti toj djeci mjesto za razvoj. Često nam ipak kapaciteti i termini dvorane ne dozvoljavaju da primimo svu djecu pa ih onda u dogovoru s nekim klubovima šaljemo njima.
Gdje se održavaju treninzi?
Trenutno treniramo u dvorani Osnovne škole Borovje. Dvoranu škola dijeli sa srednjom školom, tako da je broj slobodnih termina ograničen. Veliku ulogu tu igra i politika. Često se i nas zbog prezimena automatski povezuje s politikom, ali istina je da smo i moj brat i ja u biti u potpunosti apolitični. Ja sam uvjeren da ako bismo imali dvoranu 24 sata, imali bismo preko 1000 djece. Pa zašto Cedevita gradi sebi vlastiti kompleks i dvoranu? Dvorana je jedan od najbitnijih dijelova u radu svakog kluba. Da nam grad samo osigura dvoranu, ja bih bio presretan.
Koje su ambicije kluba ove sezone?
Pa uvelike smanjene. Ove godine cilj nam je samo da preživimo. Želimo razviti tu školu košarke, ne samo da klince učimo košarci, nego i sportskom ponašanju i u jednu ruku ih odgajamo. Željeli bismo organizirati i jedan zimski kamp, kad nema nastave i školske dvorane imaju više slobodnih termina. Htjeli bismo uključiti mlađu kadetsku ekipu u ligaško natjecanje i eventualno vratiti seniore za sljedeću sezonu.
Gdje vidiš klub za 10 godina u nekom idealnom razvoju događaja?
Ha-ha! Kao sudionika prve ili druge lige i popunjene omladinske škole.
Imaš li neku poruku za kraj?
Apeliram na roditelje da dovedu svoju djecu u školu košarke jer ih odgajamo ne samo kao sportaše, igrače, nego i kao osobe. Treba nam financijska pomoć da bismo opstali pa ovim putem pozivam i zainteresirane sponzore da nam se slobodno jave. Bilo kakva pomoć je dobro došla, ne mora nužno biti financijska. Lopte, dresovi, majice, sve primamo. Ja ne tražim i ne želim živjeti od ovoga. Želim samo vratiti košarku u kvartove i među djecu.
