Profesori sa Socijalnog rada o profesiji, aktualnim problemima, optužbama i motivaciji za upis ovog studija

U nizu incidenata koji su u posljednje vrijeme zatresli Hrvatsku i potaknuli brojne društvene rasprave često se mnogo toga krivo pretpostavlja i velika se krivica baca na socijalne radnike. O tome ponešto govori i činjenica da je u pripremi novi Zakon o socijalnoj skrbi. Podsjetimo, prošle je godine državu šokirao slučaj oca s Paga koji je bacio djecu s balkona, ubijena je socijalna radnica u Đakovu, a nedavno smo slušali i o trostrukom ubojstvu u Splitu. Postavili smo pitanje Tko ili što je u Hrvatskoj odgovorno za ovakva nedjela? onim najstručnijima – profesorima sa Studijskog centra za socijalni rad Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Prof. dr. sc. Kristinu Urbanc, redovitu profesoricu u trajnom zvanju, pitali smo što bi ona istaknula kao osnovni problem rada socijalnih službi u Hrvatskoj. K tome nam je dala osvrt na poziciju i ulogu socijalnoga rada kao profesije.

Ona ističe kako je vrijeme vrlo kritička valuta u socijalnom radu s obzirom na broj korisnika/slučajeva koji padaju na teret jednom socijalnom radniku. Socijalni radnik sa svakim korisnikom stvara određeni odnos i pojedinačno rješenje. Za proces sustvaranja rješenja potrebno je vrijeme te resursi i uvjeti rada koji čuvaju dignitet i korisnika i socijalnoga radnika, a mnogima to nije omogućeno. Daje primjere radnika koji dijele male urede s kolegama, što im onemogućuje privatne razgovore s korisnikom, a službena vozila također često nisu primjerena za obilazak korisnika. Profesorica ističe kako je za koordiniranu skrb o ljudima potrebna partnerska suradnja svih sustava i profesija (socijalnih radnika, liječnika, pravnika, psihologa, ali i novinara te predstavnika medija) kako bi suradno i partnerski zbrinjavali zajedničke korisnike različitih sustava (zdravstvenog, socijalne skrbi, pravosudnog) te je važno razvijati kompetencije stručnjaka na ovom području kako to ne bi bilo prepušteno osobnoj sklonosti i situaciji. Na kraju svoga osvrta govori kako:

– umjesto pojednostavljenih obrazaca i kategorija (tipa Tko je kriv? Kako to niste mogli spriječiti? ili Gdje je bio Centar za socijalnu skrb?) pokušamo imati na umu složenu, specifičnu stvarnost pojedinca i njegovog okruženja te da pokušamo djelovati osnažujuće na pojedinca i zajednicu u krizi i dati na taj način vlastiti doprinos konstruktivnoj promjeni i humanijem društvu (ako nikako drugačije, onda barem osobnom odlukom da ne sudjelujemo u stigmatizaciji, neinformiranom kritiziranju i neutemeljenom osuđivanju onih koji sudjeluju u procesu pružanja pomoći).  

Doc. dr. sc. Marijana Kletečki Radović istaknula je što smatra problemom, a što rješenjem ovih zbivanja.

– Uperiti prst i tražiti krivca pa onda i tražiti krivnju u neradu socijalnih službi nije društveno dobro ni svrsishodno. Krivnja za sobom povlači opravdavanje, pa će se svaka osoba, ili sustav koji je okrivljen, braniti i naglašavati argumente zbog kojih nije kriv. Takva pozicija pogoduje tomu da se fokus ne stavlja na pravo mjesto problema, da stvaran problem ne bude adresiran ili da ga se minorizira te da se time ne otvara prostor u kojem se može voditi otvoren, odgovoran i djelotvoran dijalog koji može dovesti do mogućih rješenja problema.

Sustav socijalne skrbi nije mogao spriječiti čin oca s Paga koji je bacio djecu kroz balkon niti je mogao spriječiti ubojstvo od strane korisnika dvoje djelatnika u Đakovu, socijalne radnice i pravnika. To su individualni činovi tih osoba. Profesionalni pomagači, socijalni radnici ili drugi stručnjaci ne mogu preuzeti krivnju na sebe za (ne)djela neke osobe, odnosno korisnika.

Da bi socijalni rad u Republici Hrvatskoj postizao najbolje moguće rezultate, istaknula je:

– Važno je usmjeriti pažnju pa onda i ulagati značajnije resurse u razvoj i unapređenje svih javnih službi u Hrvatskoj. Sustav socijalne skrbi, sustav obrazovanja, zdravstva, pravosuđa… Sve su to prevažni javni sustavi koji se nose s nizom problema. Od premalog broja stručnjaka koji rade, nedovoljne tehničke i druge opremljenosti, neadekvatnih uvjeta za rad, manjka digniteta i nepovjerenja u stručne kompetencije do pitanja (ne)razvijenosti međuresorne suradnje i zajedničkog, integrativnog djelovanja svih javnih sustava s ciljem osiguravanja društvene sigurnosti i cjelovitog razvoja.

Socijalni radnici se zalažu za jasan i uređen sustav u kojem bi mogli odgovoriti na individualne potrebe korisnika i omogućiti im jednake mogućnosti za sudjelovanje i podršku u društvu. Da bi socijalni radnici mogli profesionalno i odgovorno obavljati svoj posao, nužna im je suradnja s drugim sustavima – sustavom zdravstva, pravosuđa, obrazovanja, zapošljavanja.

Docentica problemom smatra i nepovjerenje i neobraćanje pažnje na stručnjake:

– Glas profesionalaca, stručnjaka teško prodire u sferu politika, a često i u javnost. Socijalni radnici znaju i ukazuju na koji način je važno razvijati sustav socijalne skrbi, koji resursi su potrebni za profesionalno djelovanje te kakva razina međuresorne suradnje je nužna kako bi se odgovorilo na izazove suvremenog društva i probleme suvremenog čovjeka, a onda i korisnika koji je u tom i takvom društvu u socijalnoj potrebi.

Doc. dr. sc. Lucija Vejmelka komentirala je za Studentski.hr standarde i okvire prakse socijalnoga rada:

– Smatram da je socijalni rad izuzetno kompleksna profesija te da kolege socijalni radnici u sustavu socijalne skrbi rade u lošim uvjetima  dok se u isto vrijeme nalaze u specifičnoj situaciji gdje s jedne strane kao ustanova s javnim ovlastima rade za državu, dok s druge strane cilj bi im trebao biti ostvarivati interese korisnika te da je balansiranje ove uloge često vrlo zahtjevan zadatak. Također, smatram da socijalni radnici obavljaju i preveliki dio administrativnih poslova koje bi trebali obavljati upravni referenti, čime se troše resursi socijalnih radnika. S druge strane, socijalni radnici u okviru sustava socijalne skrbi imaju ogroman broj javnih ovlasti, barataju sa nekoliko različitih zakona i općenito su u kompleksnijoj situaciji od ostalih državnih tijela, koja uglavnom rade u jednoj domeni javnih ovlasti. Status socijalnih radnika je nužno unaprijediti, ovlasti smanjiti, plaće povećati, uvedene standarde poštivati i, konačno, nužno je njegovati dignitet profesije.

O tome jesu li studenti i dalje motivirani za ovaj studij nakon mnogo ljage bačene na struku, profesorica kaže:

– Ja zaista osjećam da je socijalni rad moj poziv. Uvijek kažem da je to posao koji ako ne osjećaš kao poziv, ne bi mogao raditi ni za dvostruko veća primanja. Smatram da smo za negativan status u javnosti i medijima dijelom sami odgovorni s obzirom na to da se socijalni radnici općenito rijetko žele medijski izlagati (često i ne smiju kako bi zaštitili korisnike) i promovirati, i lobirati za sebe i profesiju iako je i to dio naše javne uloge. Moje mišljenje je da bismo i mi na Fakultetu trebali ponuditi neke nove i jasnije sadržaje oko toga kako i na koji način je ovo moguće. Nadam se da barem dio studenata, baš kao i ja, osjeti neki dobar inat kada vidi medijske natpise koje spominjete, inat da pokaže okolini svojim zalaganjem i radom da je socijalni rad vrijedna i značajna pomažuća profesija. Studij socijalnog rada zahtjevan je i kompleksan obrazovni program koji podrazumijeva prilično puno rada na sebi s obzirom na to da idemo od onog načela da je neke profesionalne alate i tehnike važno isprobati na sebi prije nego ih koristimo s drugima te to nije fakultet, pa ni posao za svakoga. Također, smatram da je socijalni rad profesija koja nudi bezbroj mogućnosti. Često kažem svojim studentima da (po meni) postoje brojne opcije za zaposlenje u profesiji socijalnog rada. Socijalni radnici svojim interdisciplinarnim znanjima i vještinama mogu uspješno funkcionirati u različitim sustavima – socijalnom, zdravstvenom, obrazovnom, neprofitnom, u lokalnim samoupravama, kao i velikim korporacijama. I upravo u tome je naša snaga. Budućnost nosi automatizaciju različitih poslovnih procesa, no ovaj dio direktnog rada s ljudima, pomažuće djelatnosti neće tako lako zamijeniti računalo. Podrška, pomoć, empatija i stručnost su osobine socijalnih radnika koje će u ovoj kompleksnoj društvenoj i ekonomskoj situaciju zasigurno biti potrebne i važne u budućnosti. Ukratko, smatram da je motivacija za ovaj studij, ako se pronađete tijekom studiranja s obzirom na sve izazove buduće profesije, puno dublja i snažnija da bi je moglo poljuljati nekoliko negativnih medijskih natpisa. Ponavljam, socijalni rad je životni poziv, a ne samo posao koji će netko obavljati u budućnosti.

Na pitanje Jesu li ljudi izgubili povjerenje u institucije? profesorica odgovara:

– Smatram da su građani izgubili povjerenje u institucije, ali i stručnjaci su također izgubili povjerenje u institucije, iako to možda ponekad zbog svoje zavisne pozicije nisu u mogućnosti jasno izreći. Prevladavajuća društvena klima, nepotizam, klijentelizam i korupcija, osjećaj nepoštivanja i gubitak digniteta, osobnog i profesionalnog, politički ciljevi koji često zadovoljavaju formalni, a zanemaruju sadržajni dio.

Stvaranje povjerenja između institucija (Centara za socijalnu skrb) i građana, smatra profesorica, ostvarivo je pozitivnim javnim djelovanjem, izlaskom u zajednicu, bivanjem među ljudima i na jednostavan način promoviranjem struke.

– Svi smo mi u istom loncu u ovom ozračju vrlo nepovoljne društvene klime u podijeljenom društvu u kojem se nažalost te podjele dodatno produbljuju. Stav javnosti o uhljebničkom statusu socijalnih radnika mi je neprihvatljiv. Socijalni radnici rade preko svih propisanih standarda, bez odgovarajuće opreme i prostora za niska mjesečna primanja. To je profesija gdje ste svakodnevno izloženi problemima, poteškoćama i životnim krizama, nerijetko najranjivijih skupina društva, što je izrazito stresno, i to još radite za neodgovarajuća primanja.